“Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.” (Et-Tevbe, 18)
Džamije i džamijski haremi su odraz ili ogledalo jednog džemata, sredine, mahale, čaršije ili grada. Percepcija džamijskog prostora je najbolje ilustrirana kroz našu kolektivnu brigu o tom časnom prostoru.
Muslimani i muslimanke naših krajeva ramazan su doživljavali kao poseban mjesec vršeći temeljite pripreme za njegov doček. Doživljavali su ga kao dragog gosta i trudili se da ga što ljepše i svečanije dočekaju i ugoste. Te su se pripreme obavljale temeljito.
U te pripreme spada i čišćenje naših džamija i džamijskih harema. Tim povodom Muftijstvo sarajevsko je uputilo poziv svim imamima, članovima džematskih odbora i džematlijama da u subotu 4. maja 2019. godine organiziraju akcije čišćenja svih naših džamija, džamijskih harema i, po mogućnosti, veće ekološke akcije čišćenja naših mahala i naselja.
Lijep primjer po tom pitanju predstavlja slučaj džamije Sagr hadži Alija na Hridu, gdje se imam Muhamed-ef. Sućeska zajedno sa Džematskim odborom i mutevelijom hadži Enverom Kršom potrudio da njihova džamija i uređenost džamijskog harema posluže kao primjer drugima. U prilog tome prenosimo Vam dio iz teksta autora mr. Osmana Lavića pod naslovom “Ramazan u tradiciji Bošnjaka”:
-Dva mjeseca prije ramazana obično starije osobe otpočinjale su dobrovoljni post. Za njih se govorilo da poste učajluke, tj. tri mjeseca uzastopno. Aktivnosti u dva predramazanska mjeseca i druge su vjernike jednog mjesta „pripremali“ i „uvodili“ u ramazan. Tu prije svega imamo na umu dvije mubarek noći – Lejletu‑l-regaib i Lejletu-l-berat. Poslije Lejletu-l-berata, odnosno petnaeste noći ša’bana, pripreme za doček ramazana se intenziviraju.
Temeljito se čiste džamije i haremi, oprašuju ćilimi, uređuje džamijsko dvorište, popravljaju prilazni putevi, posebno onih džamija i mesdžida koji su aktivni samo za vrijeme ramazana. To bi se čišćenje obavljalo na poziv imama s hutbe, poslije džuma-namaza posljednjeg petka u mjesecu šabanu. Obavljale bi ga, najčešće, djevojke iz mahale ili dotičnog sela. Dok omladina uz šalu i smijeh obavlja te poslove, stariji pred džamijom ili na nekom drugom mjestu, nerijetko uz kahvu, razgovaraju o drugim poslovima koje treba obaviti prije dolaska ramazana. Imam ili mutevelija informirali bi prisutne da u određenim zaseocima, koji su udaljeni od mjesne džamije, treba angažirati teravih-imama, naći prostor za klanjanje taravih-namaza, pobrinuti se za uredno zagrijavanje džamije ako je zimski period i sl.
Pripreme se obavljaju i u avlijama i kućama, najčešće na poticaj i pod kontrolom domaćice. Kuća će se temeljito očistiti, ako je potrebno i okrečiti. S posebnom pažnjom domaćica će se opskrbiti potrebnim namirnicama, jer će čeljad postiti pa će trebati pripremati raznovrsniju i kvalitetniju zahiru. Bilo je svijeta koji je po svu godinu štedio i sabirao novac, da bi ramazan mogao provesti što udobnije i ljepše, ne brinući se u tim mubarek noćima o onim svakidanjim potrebama. Taj je običaj najbolje izražen riječima: „Po svu godinu treba ostavljati po krunu za kurbana, a po forintu za ramazana”…
