Večeras je u programu manifestacije Dani o Allahovom Poslaniku Selam, ya Resulallah u haremu Careve džamije predavanje je održao Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema 1993-2012.
(Svečani govor u okviru programa Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo „Selam – Ja Resulallah“ Harem Careve džamije u Sarajevo, 4. septembar 2026. / Rabiu-l-evvel 22, 1448)
SELAM JA RESULALLAH
UČITELJU SMISLA, MILOSTI I LJUDSKOG DOSTOJANSTVA
Bismillahir-Rahmanir-Rahim.
Al-hamdu lillahi Rabbi-l-‘alemin. Allahu zahvaljujemo, od Allaha pomoć i oprost tražimo. Neka su salavat i selam na posljednjeg Allahovog vjerovjesnika Muhammeda, a.s., na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na sve one koji njegov put milosti, istine i odgovornosti slijede do Sudnjega dana.
يَا لَيْلَةَ المِيلاَدِ يَا نُورًا تَجَلَّي – فِي اُفْقِنَا فَتَنَفَسَ القَلْبُ وَازْدَهَرَ
جَاءَ البَشِيرُ مُحَمَدٌ فَتَنَوَرَتْ – بِقُدُومِهِ الدُنْيَا أَضاَءَ لَهَا الْقَمَرُ
هُوَ رَحْمَةٌ لَلعَالَمِينَ وهَاديِهِمْ – وبِنوُرِهِ انْجَلَي الظَلَامُ وَانْدَحَرَ
مِنْ رَبِّنَا جَاءَ الهُدَي مُتَتَابِعًا – فَتَزَيَّنَتْ بِقُدُومِهِ أَرْوَعُ الصُّوَرِ
يَا رَبِّ صَلِّي عَلَي النَّبِيّ مُحَمَدٍ – ماَ اَشْرَقَتْ الشَّمْسُ ومَا فَاحَ العِطْرُ
هُوَ سَيِّدُ الْاَخْلَاقِ طَيِّبُ سَرِيرَةٍ – وبخُلُقِهِ سَكَنَتْ قُلوُبٌ فَاسْتَقَرَّ
أَحْيَا الْقُلوُبَ بهَدْيِهِ وَبِنُورِهِ – ودَعاَ إلى التَّوْحِيدِ فَاسْتَبْشَرَ الْبَشَرُ
ياَ مُصْطَفَي يَا خَيْرَ مَنْ وَطِئَ الثَرَي – بِكَ نَهْتَدِي وَبِذِكْرِكَ الْقَلْبُ يَسْتَنِيرُ
يَا رَبَّنَا صَلِّ وَسَلِّمْ دَائِمًا – عَلَى الْحَبِيبِ خَيْرِ الأمَلِ والْقَدَرِ
يَا رَبَّنَا صَلِّ وَسَلِّمْ دَائِمًا – عَلَى الْشَّفِيعِ خَيْرِ الّرِجَاءِ والْعِطَرِ
سَلاَمٌ، سَلاَمٌ أَلْفُ سَلاَمٍ عَلَيكَ يَا رَسَولَ اللَّه خاَتَمِ الانْبِيَاءِ والْمرْسَلِين
وَعَلَى آلِهِ وَصَحْبِهِ وَمَنِ اهْتَدَى – بِهُدَاهُ مَا لَاحَ الصَّبَاحُ وَمَا أَنَارَ لَنَا الْقَمَرُ
O noći Mevluda, svjetlosti što sinu,
Na našem obzorju, u nebeskom plamu;
Srce dahnu život, procvjeta u miru,
K’o ruža kad zora rastjera joj tamu.
Dođe nam Muhammed — radosti vjesnik,
Pa svjetlošću njegovom zablistaše puti;
Njegovim dolaskom svijet se sav ozari,
A mjesec se javi da mu selam spusti.
On je milost svjetovima svima,
Vodič dušama što za Istinom žude;
Pred svjetlošću njegovom nestade tama,
I noć džehla prestade da bude.
Od Gospodara našeg osjetismo Nura,
K’o biser svjetla niz nebeske niti;
K’o lijek za dušu od sinajskog Tura
Najljepšim prizorom što ga može biti.
O Gospodaru, blagoslovi Muhammeda,
Dokle sunce sja i dok miris cvijeća miriši;
Dokle zora rudi nad prostranstvom svijeta
I dok slavuj ljubavi u zelenoj bašči pjevuši.
On je prvak ćudi, čistoga srca,
Plemenita lica i prečiste duše;
Njegovim se ahlakom umiriše srca,
Pa u njima vihri nemira utihnuše.
On srca oživi Uputom i nurom,
I pozva čovjeka da Jedinom hodi;
Kad začu poziv čistoga tevhida,
Čovjek radosno k’o ptica leti oslobodi.
O Mustafa, najbolji što zemljom je hodio,
Tvojim tragom idemo kroz oluje svijeta;
Tvojim spomenom se naše srce svijetli
K’o rosna ruža kad je zora sreta.
Gospodaru naš, blagoslov i mir podari
Voljenome Svome, najljepšoj nam nadi;
On je dar sudbine, utjeha sirotih,
Svjetionik duši kad u tamu padne.
Gospodaru naš, blagoslov i mir podari
Zagovorniku našem, mirisu svih nada;
Kad ponestane glasa, utočišta, druga,
Njegovu šefa’atu nek se duša nada.
Selam, selam — hiljadu selama
Tebi, Allahov Poslaniče mili!
Pečatu vjerovjesnika i poslanika,
Čijom smo se svjetlošću iz tame izvukli.
I selam nek je porodici tvojoj,
Ashabima časnim i svakome ko se
Tvojom uputom kroz život upravlja —
Dokle zora sviće i dok mjesec prospe
Srebrnasto svjetlo na zemaljske kose.
Poštovana ulemo, cijenjeni domaćini Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo, uvaženi gosti, draga braćo i sestre!
Es-selamu alejke,
Selam, ja Resulallah!
Selam ti, Allahov Poslaniče, koji si ljudima vratio svijest da su stvorenja Jednoga Boga i potomci jednoga oca i jedne majke.
Selam ti, vjerovjesniče milosti, koji si siročetu vratio dostojanstvo, siromahu pravo, ženi čast, robu slobodu, neprijatelju mogućnost oprosta, a čovječanstvu mjeru po kojoj se veličina ne određuje imetkom, bojom kože ni porijeklom, nego bogobojaznošću, karakterom i korisnim djelom.
Selam ti, Muhammede, Allahov Vjerovjesniče, ti si nas naučio da vjera nije bijeg od života, nego odgovorno življenje s Bogom i pred Bogom; naučio si nas da pobožnost nije samo riječ na jeziku, nego istina u srcu, pravda u ruci i dobrota u odnosu s ljudima.
Umjesto uvoda – odgovor onima koji polemiziraju o mevludi
Ako obilježavamo mevlud – rođendan posljednjeg Allahovog poslanika i vjerovjesnika najboljeg među stvorenjima, onda to činimo u okviru riječi Svevišnjeg Allaha:
وَذَكِّرْهُمْ بِأَيَّامِ اللَّهِ
- I podsjeti ih da se sjećaju Allahovih dana.
Allahovi dani su oni dani u kojima se očituje pobjeda Njegove vjere i poraz njenih protivnika. Dani su, zapravo, vremenski okvir događaja; vrijeme dobiva svoje značenje po događaju koji se u njemu zbio.
Ako je Muhammed, alejhisselam, Pečat vjerovjesnika, i ako poslije Allahovog Poslanika nema nikoga ko bi donio novi nebeski put i zakon, onda njegovu poslaničku misiju smatramo posebnim danom, Hidžru posebnim danom, a pobjedu u svakom njegovom pohodu također posebnim danom.
Međutim, svi ti znameniti dani izviru iz jednog dana – iz dana Poslanikovog rođenja.
Prema tome, dan rođenja Allahovog Poslanika, alejhisselam, izvorni je i temeljni dan iz kojeg su potekli svi ostali dani na koje ljude treba podsjećati da se sjećaju tih dana – posebno dana mevluda Pejgambera Muhammeda alaihisselama.
Allahovo svjedočenje je vjerniku dovoljno
Draga braćo i sestre,
Mi se večeras ne sjećamo Muhammedovog alaihisselam mevluda niti govorimo o njegovom liku i djelu zato da bismo njegovu veličinu tek dokazivali ljudskim rang-listama. Muslimanu vjerniku dovoljno je Allahovo svjedočenje, koji je opisao njegovu poslaničku misiju ovim riječima:
قال تعالي: وَمَا أَرْسَلْنَاكَ إِلاَّ رَحْمَةً لِّلْعَالَمِينَ
– A tebe smo, Muhammede, poslali samo kao milost svjetovima.
Dakle, Muslimanu je dovoljno Allahovo svjedočenje o misiji Poslanika Muhammedu, a.s.. Također, dovoljan nam je i Allahov opis njegovog životnog ahlaka – morala:
قال تعالي: وَإِنَّكَ لَعَلَى خُلُقٍ عَظِيمٍ
– Ti, Muhammede, imaš uzvišeni moral.
Muslimanu je dovoljna i Allahova preporuka:
قال تعالي: لَّقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ
لِّمَن كَانَ يَرْجُو اللَّهَ وَالْيَوْمَ الْآخِرَ وَذَكَرَ اللَّهَ كَثِيرًا
– Vi u Allahovom Poslaniku imate lijep uzor za onoga koji se nada Allahu i Onome svijetu i koji se često sjeća Allaha.
Dakle, to je temelj naše vjere i našeg uvjerenja. Muhammed, a.s., za nas nije velik zato što ga je velikim proglasio neki čovjek. Dakkao, ljudi koji pravedno prosuđuju prepoznaju njegovu veličinu zato što ga je Allah izabrao, odgojio i poslao kao milost svjetovima.
Stoga, muslimana raduje kada zrake te istine vide i oni koji ne pripadaju našoj vjeri. Ne zato što je istini potrebna njihova potvrda, nego zato što svako iskreno priznanje ruši jedan zid džahiluka i fobije od islama i muslimana.
Zato nije bez značaja činjenica da je američki autor Michael H. Hart (Majkl Hart) u svojoj knjizi o stotinu najutjecajnijih ličnosti u povijesti čovječanstva na prvo mjesto stavio Muhammeda sina Abdulahovog i majke mu Amine iz Arabije. Hart nije bio musliman. Njegov izbor nije bio čin vjere, nego historijska objektivna ocjena. On je u Muhammedu, a.s., prepoznao jedinstvenu ličnost u povijesti, ličnost koja je najuvjerljivije uspjela spojiti duhovno i materijalno, moralno i pravno, individualno i kolektivno, i na taj način osigurati da utjecaj te ličnosti traje gotovo petnaest stoljeća, oblikujući živote milijarde ljudi u svijetu.
Nama Hartova ocjena nije dokaz Muhammedovog, a.s., vjerovjesništva — dokaz nam je Kur’an, Allahova riječ i Sunnet, Poslanikov uzoriti život i djelo. Ali ta ocjene jeste svjedočanstvo da pošten um, kada se oslobodi predrasuda, ne može zaobići veličinu Muhammedova, a.s., života i djela.
Jednako nas raduje i iskreno svjedočenje jedne kršćanske propovjednice u Americi koja je, govoreći svojoj zajednici, kazala da je islam vjerovatno jedna od svjetskih religija, prema kojoj ima najviše zlonamjernih i islamo-strahotnih predrasuda. Ona je primijetila nešto duboko istinito: kada se ljudi hrane strahom, prestaju slušati savjest i razum; a čovjek se, kako se hazreti Aliji govorio, najčešće boji onoga što ne poznaje.
Ona je zato pozvala svoje sljedbenike da zamijene lažni strah istinskom spoznajom islama, spoznajom koja ih oslobađa od straha. I sâma u želji da se oslobodi straha i obogati istinskom spoznajom islama, ova je kršćanska propovjednica objasnila svojim sljedbenicima pet stubova islama na način, koji može biti poučan mnogim muslimanima. Ona je u tome prepoznala veličanstven i praktičan put čovjekovog životnog smisla.
To njezino vanjsko svjedočenje ne određuje našu vjeru, ali osnažuje naš govor o Muhammedu, a.s., i čini ga uvjerljivijim i dostojanstvenijim jer pokazuje da se svjetlo prepoznaje i s vanjske strane prozora.
Prvi stup: svjedočenje koje oslobađa čovjeka
Ona je izgovorila svojim sljedbenicima da je prvi stub islama šehadet: La ilahe illallah, Muhammedun resulullah. A onda je objasnila da to nije samo formula koju muslimani izgovaraju. To je najdublji odgovor na pitanje: šta je u našem životu apsolutno najvažnije?
Zanimljivo je kako je to ona objasnila, rekavši da se čovjek može klanjati i onome što ne naziva bogom. Može robovati novcu, vlasti, ugledu, naciji, tržištu, ideologiji, vlastitome egu, čak i strahu od mišljenja drugih ljudi. La ilahe illallah, međutim, oslobađa čovjeka svih tih lažnih apsoluta. La ilahe illallah vraća sve stvari na njihovo mjesto: imetak je sredstvo, a ne gospodar; vlast je emanet, a ne božanstvo; nacija je zajednica odgovornosti, a ne idol; znanje je put poniznosti, a ne razlog oholosti, veli ona.
A drugi dio šehadeta: Muhammedun resulullah, kaže ona, pokazuje kako se ta sloboda živi. Muhammed, a.s., nije došao samo da prenese apstraktnu istinu, nego je došao da tu istinu pretvori u plemeniti karakter, u sretnu porodicu, u uspješnu zajednicu, u provedivu pravdu i doživljenu milost. Muhammed je bio čovjek među ljudima: suprug, otac, prijatelj, komšija, vođa i mirotvorac. Ali je u svakoj od tih uloga bio Allahu pokoran i Njegov dosljedni vjerovjesnik, veli ona.
Tako je, na dva mjesta u Kur’anu čitamo i učimo kako Allah Svevišnji kaže Muhammedu, a.s.:
قال تعالي: قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِّثْلُكُمْ يُوحَى إِلَيَّ أَنَّمَا إِلَهُكُمْ إِلَهٌ وَاحِدٌ
فَمَن كَانَ يَرْجُو لِقَاءَ رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا.
– Reci im Muhammede: – Ja sam čovjek kao i vi; meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Pa ko žudi za susretom sa svojim Gospodarem, neka čini dobra djela i neka u svom ibadetu – pobožnosti ne pridružuje svom Gospodaru nikakvo drugo božanstvo.
وقال تعالي: قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِّثْلُكُمْ يُوحَى إِلَىَّ أَنَّمَا إِلَـهُكُمْ إِلَـهٌ وَحِدٌ فَا استقيموا إِلَيْهِ
وَاسْتَغْفِرُوهُ وَوَيْلٌ لِّلْمُشْرِكِينَ
– Reci: –Ja sam samo čovjek poput vas; meni se objavljuje. Zato budite uspravni i idite ispravnim putem do Njega
i od Njega tražite oprost. Teško onima koji mu pripisuju božanskog druga.
U toj ravnoteži je tajna Poslanikove blizine i veličine: bio je čovjek da bismo ga mogli slijediti, a vjerovjesnik da bismo znali kako i kuda treba da idemo.
Drugi stup: namaz kao povratak središtu
Kršćanska propovjednica namaz je opisala slikom „duhovnog povratka“ — poput vraćanja života njegovu središtu. To je lijepa slika, ali musliman zna, kaže ona, da je namaz i više od toga: namaz je susret čovjeka s Gospodarom, miradž vjernikove duše i živa potvrda da vrijeme ne pripada nama, već da vrijeme pripada Allahu.
Pet puta dnevno ezan prekida čovjekovu izgubljenost u vremenu. U svijetu koji čovjeka neprestano odvlači od sâmog njega, namaz ga vraća Onome bez Kojega ni sebe ne može istinski pronaći i spoznati.
Kada musliman izgovori Allahu ekber, on ne kaže samo da je Allah velik; on kaže da je Allah najveći, a to znači veći od njegovog straha, brige, ambicije, uspjeha, poraza i svake sile koja umišlja da ima posljednju riječ.
Kada muslimani stanu u saf, nestaju titule i društvene razlike među njima. Bogati i siromašni, učeni i neuki, moćni i slabi stoje rame uz rame. A kada spuste čelo na zemlju dok čine sedždu, oni dosežu najveću visinu ljudske slobode: oni ne se ne klanjaju nikome osim Allahu.
Poslanik, Muhammed a.s., je govorio hazreti Bilalu: – O Bilale, odmori nas namazom. Nije rekao: odmori nas od namaza. Namaz nije bio teret njegovu životu, nego odmor njegovoj duši.
Treći stub: zekat kao liječenje društvene neravnoteže
Ona je posebno impresionirana Muhammedovom, a.s., ranom poznavanju ranjivosti života. Otac mu je preselio prije njegova rođenja, majka kada je imao šest godina, a djed dvije godine poslije. Znao je šta znači biti siroče. Zato briga o slabima u njegovoj poruci nije sentimentalna fusnota, nego moralno središte.
Zato nas se u Kur’anu Časnom upozorava:
قال تعالي: أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ، فَذَلِكَ الَّذِي يَدُعُّ الْيَتِيمَ، وَلَا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ
– Znaš li ti onoga koji Onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče i koji da se nahrani siromah ne podstiče.
Zekat, veli ona, nije milostinja ohologa bogataša poniženom siromahu. Zekat je pravo siromaha u imetku imućnoga i čišćenje čovjeka od pohlepe. Zekat uspostavlja ravnotežu između privatnog posjedovanja i zajedničke odgovornosti.
Društvo u kojem jedni imaju previše, a drugi nemaju dovoljno, nije samo nepravedno; ono postaje bolesno i nestabilno. Siromaštvo rađa poniženje, bolest, nejednake prilike i očaj. Ali i neumjereno bogatstvo može proizvesti duhovnu pustoš. Pohlepa je oblik unutarnjeg bankrota: čovjek posjeduje mnogo, ali više ne posjeduje sebe.
Muhammed, a.s., nije siromašne učio zavisti, niti bogate bezosjećajnosti. Jedne je učio dostojanstvu i radu, druge darežljivosti i odgovornosti, a sve zajedno bratstvu, zaključuje ona.
Četvrti stup: post kao oslobođenje od navika
Čovjek je, veli, biće navike. Navike mogu biti ljestve kojima se uzdižemo, ali i lanci koji nas zarobljavaju. Možemo postati ovisni o hrani, kupovini, pohvali, ekranu, ogovaranju, ljutnji, vlasti ili stalnoj potrebi da budemo u pravu.
Postavlja se pitanje: ko upravlja našim životom — savjest ili pohlepa?
Ramazanski post kod muslimana snaži volju čovjeka i čovjeka vraća Bogu. Muslimani se privremeno odriču dopuštenog (halal) kako bi se naučili trajno odbacivati zabranjeno (haram). Glad ih uči da nisu samo tijelo koje traži, nego i duša koja bira. Žeđ ih podsjeća da sloboda nije u tome da možemo učiniti sve što poželimo, nego da se možemo sustegnuti od onoga što želimo.
Allah Svevišnji kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ
– O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je bio propisan onima prije vas, da biste bili pobožni.
Cilj posta, kaže ona, nije glad, nego budna svijest o Bogu. Poslanik, a.s., upozorava da Bogu nije potrebno da čovjek ostavlja hranu i piće ako ne ostavlja lažan govor i ružna djela.
Post također pretvara glad iz tuđe statistike u naše tjelesno iskustvo. Kada osjetimo prazninu u vlastitom stomaku, teže možemo ravnodušno proći pored praznoga tanjira drugoga čovjeka. Tako post odgaja empatiju, a empatija pokreće pravdu.
Peti stup: hadž kao putovanje prema izvoru i jednakosti
Hadž uči muslimane, veli ona, da čovjek ponekad mora napustiti poznato mjesto kako bi jasnije vidio vlastiti život. Ali hadž nije turističko traganje za neobičnim. To je put s nijjetom prema Bejtullahu, prema prvome Hramu podignutom radi obožavanja Jednoga Boga.
U ihramu musliman skida odjeću društvenih razlika. Kralj i radnik, učenjak i zemljoradnik, bijeli i crni, Arap i nearap stoje u istoj jednostavnoj odjeći i izgovaraju: Lebbejkellahumme lebbejk – odazivam Ti se, Allahu, odazivam!
To je generalna proba jednakosti pred Bogom i podsjećanje na Dan kada će Mu svi ljudi bez razlike doći bez titula, položaja i imetka, samo sa srcem i djelima.
Poslanik, a.s., u Oprosnom govoru ostavio je čovječanstvu mjeru koja i danas izaziva savjest svijeta: nema prednosti Arap nad nearapom, ni nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim, ni crni nad bijelim – osim po bogobojaznosti.
Hadž je sjećanje na Ibrahima, a.s., Hadžeru i Ismaila, a.s.; na vjeru kojom se pokazuje spremnost na žrtvu, na majčinsku borbu između Safe i Merve i na vodu Zemzem, koja izvire ondje gdje ljudska nemoć susreće Božiju milost.
Muhammed, a.s. — duhovni i društveni obnovitelj
Nakon svega, spomenuta kršćanska propovjednica u Americi nazvala je Muhammeda, a.s., „duhovnim i društvenim genijem“. Mi bismo, s punim poštovanjem prema iskrenosti njezina uvida, kazali: Poslanik Muhammed, a.s., jeste bio nenadmašan duhovni i društveni obnovitelj, ali je iznad svega bio posljednji Allahov poslanik i vjerovjesnik. Njegova mudrost nije bila samo proizvod izuzetnoga uma; bila je prosvijetljena Objavom Kur’ana i potvrđena njegovim životnim moralnim karakterom .
Poslanik Muhammed, a.s., nije poslan da ljudima ponudi puku tehniku uspješnijega života. Došao je da ih vrati istini njihova postojanja, a to je da su Allahovi, da će se Allahu vratiti i da se vrijednost života mjeri onim što su učinili s povjerenim im darovima.
Pet stubova islama zato nisu pet nepovezanih obreda. Oni čine jednu arhitekturu cjelovitoga čovjeka: šehadet oslobađa um i srce od lažnih božanstava; namaz uređuje vrijeme i vraća čovjeka Bogu; zekat čisti imetak i uspostavlja društvenu odgovornost; post odgaja volju i oslobađa od ropstva prohtjevima; hadž oplemenjuje prostor, pamćenje i zajedništvo te potvrđuje jednakost ljudskoga roda.
Takav islam živio je Muhammed, a.s. Zato njegov utjecaj ne traje samo u knjigama historije. On traje u ezanu koji se neprekidno čuje zemaljskom kuglom; u čelu koje dodiruje tlo sedždom pred Stvoriteljem; u ruci koja daje zekat; u stomaku koji posti; u milionima hodočasnika koji izgovaraju lebbejke; u svakom čovjeku koji pobijedi osvetu oprostom, oholost poniznošću, laž istinom i mržnju milošću.
Naša odgovornost prema Poslaniku, a.s.
Draga braćo i sestre,
Najveća opasnost nije samo u tome što drugi ne poznaju Muhammeda, a.s. Veća je opasnost da ga mi mnogo spominjemo, a nedovoljno slijedimo; da mu salavate učimo, ali njegovu blagost ne unosimo u svoje kuće; da branimo njegovo ime, a ne branimo siroče, siromaha i obespravljenoga koje je on branio; da govorimo o njegovu Sunnetu, a u javnome životu prihvatamo laž, pohlepu, grubost i nepravdu.
Poslanikova čast ne brani se nedostojnim ponašanjem. Njegovo se ime najljepše brani njegovim ahlakom.
Ako želimo odgovoriti na klevete o islamu, budimo pravedni tamo gdje se od nas očekuje pristrasnost.
Ako želimo ukloniti strah od islama i muslimana, budimo sigurnost svome komšiji.
Ako želimo dokazati da je Muhammed, a.s., poslan kao milost svjetovima, neka se ta milost osjeti u našoj riječi, našem poslu, našim institucijama i našem odnosu prema svakom ljudskom biću.
Jer svijet neće upoznati Poslanika samo iz naših knjiga. Mnogi će ga prvi put susresti u nama. Pitanje je: kakvu ćemo im sliku pokazati?
Sarajevo je pravo mjesto da to pitanje postavimo. Ovaj je grad stoljećima učio da se vlastiti identitet može voljeti bez mržnje prema drugome, da se vjera može javno živjeti bez nasilja nad tuđom savješću i da blizina različitih svetinja nije prijetnja, nego ispit ljudske zrelosti.
A harem ove sultanske džamije pravo je mjesto da podsjetimo kako se Poslanikova misija nastavlja znanjem. Prva riječ Objave bila je Iqre’ bismi rabikelledhi khaleq — čitaj i uči u ime tvog Gospodara koji stvara! Jer nije dovoljno samo čitati. Mora se dok čitamo učiti kako se ne bismo bojali znanja, kako se ne bismo bojali pitanja. Zato ne zatvarajmo um. Čitajmo i učimo u ime Gospodara, kako znanje ne bi postalo oholost, nego odgovornost; kako moć ne bi postala nasilje, nego služenje; kako vjera ne bi postala strah od svijeta, nego svjetlo u svijetu.
Selam Poslaniku — zavjet nama samima
Večerašnji „Selam – Ja Resulallah“ nije samo pozdrav prošlosti. To je zavjet sadašnjosti i odgovornost prema budućnosti.
Kada kažemo: Selam – Ja Resulallh, mi zapravo obećavamo:
da ćemo čuvati tevhid od idola našega vremena;
da ćemo namazom čuvati dušu od zaborava;
da ćemo zekatom i sadakom čuvati društvo od bezosjećajnosti;
da ćemo postom čuvati volju od ovisnosti;
da ćemo hadžskim duhom čuvati ljudsku jednakost od oholosti rase, klase i porijekla;
da ćemo znanjem pobjeđivati neznanje, razumijevanjem strah, a milošću mržnju.
Michael Hart je Muhammeda, a.s., stavio na prvo mjesto svoje liste najutjecajnijih ljudi u povijesti čovječanstva. Jedna kršćanska propovjednica u njegovoj je poruci prepoznala praktičnu mudrost, ljubav, društvenu ravnotežu i put oslobođenja od loših navika. Njihova nas svjedočenja raduju.
Ali pitanje za nas nije na kojem je mjestu Muhammed, a.s., u Hartovoj knjizi.
Pitanje je: na kojem je mjestu Muhammed, a.s., u našem životu?
Je li prvi samo u našim riječima ili i u našim izborima? Je li voljen samo u našim ilahijama ili i u našem karakteru? Slijedimo li ga samo u vanjskim obilježjima ili i u njegovoj istinoljubivosti, pouzdanosti, strpljenju, praštanju i brizi za slabe?
Neka naš odgovor ne bude samo izgovoren. Neka bude življen.
Allahu Milostivi, učini da volimo Tvoga Poslanika ljubavlju koja prosvjetljuje razum, oplemenjuje srce i popravlja djelo.
Allahu Milostivi, podari nam njegovu blagost bez slabosti, njegovu hrabrost bez grubosti, njegovu poniznost bez poniženja, njegovu pravednost bez mržnje i njegovu milost bez granica koje postavlja ljudska predrasuda.
Allahu, učini nas dostojnim sljedbenicima onoga za koga si rekao da je milost svjetovima.
Selam, ja Resulallah!
Neka je na tebe Allahov mir svaki put kada se tvoje ime spomene, svaki put kada se istina izgovori, siroče pomiluje, gladni nahrani, zavađeni pomire, neznalica pouči, prestupniku oprosti i ljudsko dostojanstvo odbrani.
Ve-s-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Mevlud Šerif Mubarek Olsun!
