Poštovani džema’ate, cijenjena braćo!
Djeca su za roditelje velika blagodat, ali i veliko iskušenje i velika obaveza. Šta ima ljepše i dragocjenije od zdrave, obrazovane i lijepo odgojene djece? Svi će ovo priznati, ali će samo mali broj roditelja bdjeti nad svojom djecom kao nad nad najvećom dragocjenošću.
Teško je shvatiti roditelje koji misle da su odužili dug prema svojoj djeci ako im ostave kuću, stan, vikendicu, skupocjeno auto, a zanemare odgoj i obrazovanje.
Ipak, krenimo od pretpostavke da nisu svi roditelji nemarni i da se većina roditelja brine za obrazovanje i odgoj svoje djece.
Naša djeca u ponedjeljak polaze u školu. Otpremili smo ih onako kako smo mogli. Na njima je da vrijedno uče, a na nama je da ih pratimo, pomažemo i bodrimo. U školi će naučiti, ili bi trebala naučiti, ono što će im trebati u životu. Neko od njih će postati doktor, neko učitelj, neko zanatlija ove ili one vrste. Ma šta bili, važno je da budu dobri i stručni u onome što postanu, kako bi bili od koristi sebi i drugima. To se zove obrazovanje.
Međutim postavlja nam se jasno pitanje u toj sferi obrazovanja,a šta je sa odgojem?
Kur’an nas, preko primjera mudrog Lukmana, uči kako treba odgajati svoju djecu. Ja ću izdvojiti neke savjete koje mudri Lukman upućuje svome sinu. On kaže:
“O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.”(Lukman, 13)
“O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je sveznajući.(Lukman, 16)
“O sinko moj, obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od rđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. (Lukman, 17)
I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (Lukman, 18)
U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!” (Lukman, 19)
Poštovani džema’ate!
Kamo sreće da svi mi koji smo roditelji sa ovakvom pažnjom i ljubaznošču savjetujemo svoju djecu.Teško je shvatiti roditelje koji misle da će im djeca, sama od sebe, bez njihovog truda i odricanja, postati i izrasti u ono što svi roditelj žele – da budu njihov ponos i dika.
Muhammed, a.s., naš najbolji uzor, rekao je da “ne može otac ostaviti, niti pokloniti svome djetetu ništa bolje od lijepa islamska odgoja.” (Tirmizi)
Ko će naučiti djecu da budu odgojeni i da budu ljudi? Ko će naučiti djecu da budu pošteni majstori, a ne samo majstori? Ko će naučiti djecu da se bude odgovoran, povjerljiv, častan, iskren, ljubazan, bogobojazan…? Ko će naučiti djecu da se, jednom riječju, bude moralan.
Kakva je korist ako nam je dijete i obrazovano i vrijedno ali nije odgojeno i nema ispravan i zdrav svjetonazor.
Današnji sistem obrazovanja, čini mi se, ne ostavlja dovoljno prostora prosvjetnim radnicima da poklanjaju dovoljno pažnje ovim pitanjima. Čak i kada bi htjeli, nemaju vremena da djeci pričaju čitav čas, recimo, o iskrenosti. Nemaju vremena da im pričaju i ističu pozitivne primjere onih koji su okićeni lijepim moralnim osobinama. Oni, jedino svojim lijepim primjerom mogu biti pozitivni uzori učenicima.
Vjera nas uči da se kao ljudi, sa svim pozitivnim ljudskim osobinama, možemo realizovati samo ako nam je život prožet islamskim vrijednostima.
Prema tome ključna zadaća jested a roditelji moraju voditi računa da svoju djecu odgajaju i podižu u duhu islama još od prvih dana njihova života. Za islamsku orijentaciju djeteta najvažniji faktor je kućni odgoj a odmah zatim slijedi organizirano podučavanje islamskim vrijednostima u školama i mektebima.
S druge strane, u mnogim našim porodicama, makar i postojala želja, ne postoji ni kompetencija ni znanje o onome što je najbolje za vjerski odgoj djece.
Stoga mislim da će organizirana nastava, kada je riječ o islamskom odgoju, imati sve veći značaj iz jednostavnog razloga što sadašnji tempo života, te poslovi i obaveze, ne ostavljaju puno vremena roditeljima da se posvete svojoj djeci.
Možemo postaviti sebi nekoliko pitanja koliko bi bilo djece koja ne bi saznala ništa o Bogu ili o obavezama prema roditeljima da ne pohađaju časove mekteba I vjeronauke! Zamislite koliko djece ne bi saznalo ništa o ahiretu ili polaganju računa da ne pohađaju mekteb I islamsku vjeronauku.
Sigurno je da bi odsustvo priče o vjeri i njenim vrijednostima među djecom dodatno doprinijelo nemoralu ili svakojakim delinkventnim radnjama.
Međutim, ni samom pričom o vjeri nećemo ponuditi sve što je potrebno za vjerski odgoj djeteta. Da bismo dijete pripremili za vjerski život, za duhovni život, ne smijemo se zaustavljati na nivou teorije. Vjera nije samo poznavanje teorije o vjeri nego podrazumijeva i praktičnu djelatnost. Dijete moramo i praktično naučiti kako da živi vjeru, odnosno kako da praktično izvršava pojedine vjerske naloge. Jer nema istinske vjere bez djela ibadeta koja je stalno dokazuju.
Ovdje mekteb, koji je obično u sklopu ili blizini džamije, stupa na scenu.
U mektebu će djeca, s jedne strane, pred svojim muallimom, u društvu druge muslimanske djece, učiti šta im je halal – dozvoljeno, šta haram – zabranjeno, šta im je obavezno a šta preporučeno. Učiće o lijepom islamskom ponašanju, kao što će učiti i o slavnoj muslimanskoj prošlosti.
S druge strane, samo mektepska atmosfera dopušta da se djeca odvedu do česme i lično im se pokaže kako se uzima abdest. Samo se u mektebu može obaviti zajednički namaz. Samo u mektebu se uči sufara. U mektebu se, samo, pripremaju zajedničke hatme. Samo se u džamiji dešava da djecu, koja su u mektebu pripremala program povodom neke mubarek noći, gledaju i roditelji, i rodbina, i komšije i prijatelji.
Ukoliko dijete pohađa mekteb onda mu se ne može desiti da nauči mnoge vjerske propise a da, ipak, ne zna kako džamija izgleda iznutra. A džamija je sveti prostor. Ostavlja pozitivan trag na one koji u nju uđu. Svetost džamijskog prostora će utjecati na djecu da se suspregnu od ružnih riječi, psovke i neprimjernog ponašanja.
Čvrsto sam ubijeđen da djeca koja pohađaju mekteb, koja su u djetinjstvu ulazila u džamiju, koja su stajala u safove, koja su učila sufaru i Kur’an, ne mogu biti izgubljena. Čak i ako bi u periodu svog stasavanja i sazrijevanja, ako bi usljed životnih izazova i životnih turbulencija i bili odvojeni od vrijednosti o kojima su u mektebu poučavani, sigurno će doći vrijeme, makar to bilo zrelije doba njihovih života, kada će se sjetiti onoga čemu su bili poučavani. Ljubav koja je nekad usađena prema vjeri procvjetaće bilo kada.
Kada je riječ o znanju o vjeri koje se stekne u ranoj mladosti ono se veže za konkretno mjestom gdje je stjecano. Obično se sjetimo džamije ili mekteba. Ustvari, ljubav prema džamiji djeca prvi puta i osjete dok pohađaju mektepsku nastavu. A vjernici znaju koliko im znači i šta im predstavlja džamija.
Zbog svega ovoga mekteb nema alternativu.
Mektebi su najstarije odgojno-obrazovne ustanove u našoj zemlji. Od dolaska islama u naše krajeve, prije skoro šest stoljeća, pri džamijama su postojali mektebi. U njima je učeno i o vjeri, i o posve životnim pitanjima – kako okalemiti voćku, kako se starati o pčelama, kako održavati vrt… I danas se odgovorni za mektebe trude da mektebi odgovaraju izazovima vremena. U opremljenijim mektepskim prostorijama se održavaju kursevi informatike, kursevi stranih jezika, sportske aktivnosti, kao i drugi korisni sadržaji.
Mektebi su preživijeli sve ratove i sve režime. Doduše, nekada se na njih nije blagonaklono gledalo, nekada su zatvarani, ali su, najposlije, ipak, otvarali vrata djeci željnoj znanja o vjeri.
Danas u Bosni i Hercegovini, u svakom džematu postoji barem jedan mektepski punkt. Pri Rijasetu islamske zajednice u Bosni i Hercegovini postoji Vjerskoprosvjetna služba koja nastoji da svojim angažmanom unaprijedi mektepsku nastavu. Pri medžlisima islamske zajednice postoje fondovi za vjersko/prosvjetnu djelatnost. Za učenike se organiziraju takmičenja u znanju o vjeri, sportska takmičenja, ekskurzije… Za njihove muallime se organiziraju edukativni seminari i radionice. Mektebska nastava je, dakle, organizirana i praćena aktivnost.
I Medžlis islamske zajednice Sarajevo je proteklih dana učinio napore da se spremno dočeka mektepska godina.Početak mektepske godine i muallimi Medžlisa islamske zajednice Sarajevo dočekuju spremno.
Mektebska nastava po kalendaru Rijaseta za 2014. godinu počinje u subotu, 13. septembra.
Sa posebnim osjećajem zadovoljstva i odgovornosti želim da Vas zamolim da šaljete svoju djecu i unuke na mektebsku nastavu u naše mektebe.
Na kraju, molim Uzvišenog Boga da budemo odgovorni i uzorni roditelji, da nam podari hajirli djecu i podari nam uspjeha u svakom hajirli poslu. AMIN.
Svim roditeljima,djeci i muallimimima želimo uspješan rad i mnogo uspjeha u predstojećoj mektebskoj godini.
