Povodom 10 godina Centralne džamije na Ilidži i 30 godina džemata, hutbu je u petak, 18. septembra 2026. godine, kazivao dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema 1993-2012.
CENTRALNA DŽAMIJA ILIDŽA
(rebiu-l-akhar 7, 1448/septembar 18, 2026)
HUTBA
إن الحمد لله. الْحَمْدُ للهِ نَحْمَدُه ونستعينُه، ونستغفرُه، ونعوذُ باللهِ من شرورِ أنفسِنا، ومن سيئاتِ أعمالِنا، مَن يَهْدِهِ اللهُ فلا مُضِلَّ له، ومَن يُضْلِلْ فلا هادِيَ له، وأشهدُ أن لا إله إلا اللهُ وحدَه لا شريكَ له، وأشهدُ أنَّ مُحَمَّدًا عبدُه ورسولُه. فنصلي ونسلم عليه وعلى آله وأصحابه، ومن تبعهم بإحسان الي يوم الدين، وخاصة على ساداتنا ابي بكرٍ وعمر وعثمان وعلي. يَا أَيُّهَا النَّاسُ اتَّقُوا رَبَّكُمُ الَّذِي خَلَقَكُمْ مِنْ نَفْسٍ وَاحِدَةٍ وَخَلَقَ مِنْهَا زَوْجَهَا وَبَثَّ مِنْهُمَا رِجَالًا كَثِيرًا وَنِسَاءً وَاتَّقُوا اللَّهَ الَّذِي تَسَاءَلُونَ بِهِ وَالْأَرْحَامَ إِنَّ اللَّهَ كَانَ عَلَيْكُمْ رَقِيبًا (النساء: 1). يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ حَقَّ تُقَاتِهِ وَلَا تَمُوتُنَّ إِلَّا وَأَنْتُمْ مُسْلِمُونَ (آل عمران: 102). يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَقُولُوا قَوْلًا سَدِيدًا يُصْلِحْ لَكُمْ أَعْمَالَكُمْ وَيَغْفِرْ لَكُمْ ذُنُوبَكُمْ وَمَنْ يُطِعِ اللَّهَ وَرَسُولَهُ فَقَدْ فَازَ فَوْزًا عَظِيمًا (الأحزاب: 70، 71).
KADA SU MAČ, IMETAK I PERO U POGREŠNIM RUKAMA
قال الامام علي رضي الله عنه:
لا خير في امة يكون السيف في يد جبنائها، والمال في يد لصوصها، والقلم في يد منافقيها.
Hazreti aliji, radijallahu anhu, je rekao:
Nema hajra – dobra u narodu (naciji) kod kojeg je mač u rukama kukavica, kod kojeg je imetak u rukama lopova, a kalem – pero u rukama munafika – licemjera.
Ovo nije samo mudra izreka iz davnoga vremena. ovo je dijagnoza bolesnog društva, upozorenje uspavanom narodu i ogledalo u kojem se mora pogledati svaka zajednica koja osjeća da joj je ugrožena sloboda, opljačkana imovina i zamračena istina.
Tri su stuba bez kojih nijedan narod ne može opstati: sposobnost da se brani, sposobnost da pravedno upravlja svojim dobrima i sposobnost da razlikuje istinu od laži. Hazreti Alija ta tri stuba označava trima simbolima: mačem, imetkom i perom.
Mač nije poziv na nasilje. on je simbol odgovornosti za sigurnost, slobodu i čast naroda. imetak nije samo novac. On je simbol rada, povjerenja, zajedničkog dobra i ekonomske nezavisnosti. pero nije samo sredstvo pisanja. ono je simbol znanja, savjesti, javne riječi i pamćenja.
Ako bilo koji od tih stubova padne u nedostojne ruke, narod slabi. Ako sva tri istovremeno padnu u ruke kukavica, lopova i licemjera, narod može ostati bez države, dostojanstva i budućnosti, a da toga postane svjestan tek onda kada bude kasno.
Mač u rukama kukavica
Nije najveća nesreća jednoga naroda u tome što ima neprijatelje. Svaki narod ih je nekada imao. najveća je nesreća kada njegovu sigurnost vode oni koji se boje odgovornosti, koji su hrabri samo pred slabijima, a nijemi pred nasilnicima.
Kukavica nije nužno čovjek koji osjeća strah. strah je ljudski. Hrabrost nije odsustvo straha, već sposobnost da se uprkos strahu učini ono što je ispravno. Kukavica je onaj koji radi vlastitog položaja napušta narod onda kada mu je najpotrebniji. To je čovjek koji svoju šutnju naziva mudrošću, povlačenje diplomatijom, a izdaju realizmom.
Kada je mač u rukama kukavice, on ga ne podiže protiv nasilnika, već njime prijeti vlastitom narodu. pred neprijateljem je ponizan, pred svojim ljudima ohol. Moćan je nad nemoćnima, a nemoćan pred moćnima.
Narod koji je preživio genocid nema pravo predati svoju sigurnost ljudima koji se stide njegove žrtve, koji se plaše izgovoriti istinu i koji vjeruju da će ga tuđa milost zaštititi bolje od njegove vlastite budnosti i organiziranosti. Mi vrlo dobro znamo koliko košta naivno uvjerenje da se zlo neće ponoviti. Zlo se upravo ponavlja onda kada njegove žrtve izgube pamćenje, a njihovi predstavnici hrabrost.
Zato mač — dakle odgovornost za slobodu, sigurnost i državu — mora biti u rukama hrabrih, razboritih i časnih. ne ratobornih, već odgovornih. Ne onih koji prizivaju sukob, već onih čija odlučnost odvraća nasilnika od pomisli da ga započne. Mir se ne čuva kukavičlukom. Mir se čuva pravdom, spremnošću i dostojanstvom.
Imetak u rukama lopova
Narod nije siromašan samo onda kada nema novca. još je siromašniji kada ima bogatstva, ali ono pripada nekolicini koja ga je otela od svih.
lopov nije samo onaj koji noću obija tuđu kuću. Lopov je i onaj koji u odijelu i s kravatom, zaštićen funkcijom i partijskom knjižicom, pljačka javno dobro. lopov je onaj koji državni budžet smatra porodičnim nasljedstvom, javno preduzeće privatnim plijenom, a položaj prilikom za bogaćenje.
Kada je imetak u rukama lopova, pošten rad postaje poniženje, a krađa društveno priznanje. Sposobni odlaze, podobni napreduju. radnik sastavlja kraj s krajem, dok se neradnik razmeće bogatstvom kojem se ne zna porijeklo. Učitelj, ljekar i rudar moraju dokazivati vrijednost svakog zarađenog dinara, dok politički trgovac preko noći postaje vlasnik svega što su generacije stvarale.
Lopovi ne kradu samo novac. Oni kradu bolnice koje nisu izgrađene, škole koje nisu obnovljene, puteve koji nisu završeni i radna mjesta koja nisu otvorena. kradu vrijeme mladih, mir starih i nadu nerođenih.
Korupcija nije manji prijestup niti samo administrativna nepravilnost. Ona je oblik nasilja nad narodom. svaka ukradena marka nosi dio nečijeg lijeka, stipendije, plate ili dostojanstva. zato društvo koje se pomirilo s krađom ne gubi samo bogatstvo — ono gubi osjećaj za halal i haram, pravdu i sramotu.
Nije dovoljno proklinjati lopove. potrebno je prestati glasati za njih, opravdavati ih zato što su „naši“ i diviti se njihovom bogatstvu. Lopov nema naciju osim plijena, nema vjeru osim koristi i nema domovinu osim vlastitog džepa.
Pero u rukama licemjera
Možda je treći dio hazreti alijine poruke najdublji. Jer kukavica može predati zemlju, lopov može opljačkati njeno bogatstvo, ali licemjer svojim perom može uvjeriti narod da se ništa od toga nije dogodilo.
Pero stvara pamćenje naroda. njime se pišu knjige i udžbenici, zakoni i presude, novinski tekstovi i politički govori. njime se istina čuva, ali se njime istina može i sakriti. pero može biti svjetiljka, ali i zavjesa. može osloboditi savjest, ali je može i uspavati.
Licemjer s perom nije običan lažov. on poznaje istinu, ali je prilagođava interesu moćnika. danas piše jedno, sutra drugo; danas hvali onoga koga je jučer osuđivao, a sutra će osuditi onoga kome se danas klanja. Njegova riječ nema uvjerenje, već cijenu.
Takav intelektualac ne pita šta je istina, već kome istina koristi. ne služi znanju, već vlasti. ne podiže glas kada je narod ugrožen, ali ga podiže kada su ugrožene njegove privilegije. Licemjerje naziva uravnoteženošću, moralnu ravnodušnost objektivnošću, a šutnju pred zločinom akademskom distancom.
Najopasniji nisu oni koji otvoreno napadaju istinu. njih narod može prepoznati. opasniji su oni koji se predstavljaju kao njeni branitelji, a iznutra je nagrizaju. oni govore jezikom patriotizma dok služe tuđim interesima; pozivaju se na vjeru dok opravdavaju nepravdu; kunu se u narod dok ga međusobno zavađaju.
Kada pero dospije u ruke licemjera, žrtva se mora opravdavati, a zločinac dobija pravo na vlastitu „istinu“. genocid se pretvara u „tragičan događaj“, agresija u „građanski sukob“, sistematski zločin u „grešku pojedinca“, a odbrana domovine u navodnu jednaku krivicu. Tako se najprije ubijaju činjenice, potom pamćenje, a na kraju i mogućnost da narod iz svoje prošlosti izvuče pouku.
Tri saveznika propasti
Kukavica, lopov i licemjer nisu tri odvojene pojave. oni se međusobno hrane i štite. Kukavica čuva lopova jer od njega dobija položaj. Lopov plaća licemjera da njegovu krađu predstavi kao uspjeh. Licemjer svojim perom opravdava kukavicu, nazivajući njegov strah mirotvorstvom i državničkom mudrošću. Tako nastaje zatvoreni krug propadanja: kukavice predaju sigurnost; lopovi prisvajaju bogatstvo; icemjeri prepravljaju istinu.
A narod, zbunjen njihovim govorima, počinje sumnjati u vlastite oči. Gleda kako mu nestaje država, ali sluša da nikada nije bila stabilnija. gleda kako mladi odlaze, ali sluša da zemlja napreduje. Gleda kako se veličaju zločinci, ali ga uvjeravaju da nema razloga za uznemirenost. gleda kako se krade, a od njega traže da bude strpljiv. To više nije samo kriza vlasti. to je kriza moralnog rasuđivanja.
Poruka mome narodu
Moj narode, nemoj ovu izreku čitati kao osudu nekih dalekih ljudi. čitaj je kao pitanje upućeno svakome od nas. Kome smo povjerili svoju sigurnost? Kome smo predali zajednički imetak? Kome smo dopustili da piše našu istinu?
Nije svaki onaj koji nosi uniformu hrabar. Nije svaki onaj koji upravlja novcem domaćin. nije svaki onaj koji drži pero učen i savjestan. Položaj ne čini čovjeka dostojnim; karakter pokazuje je li čovjek dostojan položaja.
Ne tražimo ratnike željne rata, već čuvare sposobne sačuvati mir. ne tražimo bogataše, već domaćine koji znaju da je javni imetak emanet. ne tražimo glasne pisce, već ljude čija riječ nije na prodaju.
narod se ne spašava jednim vođom, jednom strankom niti jednim govorom. spašava se moralnim izborom svakoga pojedinca: hoće li nagraditi hrabrost ili kukavičluk, poštenje ili krađu, istinu ili licemjerje.
Naš najveći neprijatelj nije samo onaj koji nam prijeti izvana. to su i naša šutnja pred kukavicama, tolerancija prema lopovima i naivnost pred licemjerima. Jer nijedan od njih ne opstaje sam. opstaju zahvaljujući našem strahu, koristi ili ravnodušnosti. Zato se moramo vratiti trima vrlinama: hrabrosti, emanetu i istini.
Nasuprot kukavici stoji hrabar čovjek koji zna da sigurnost naroda nije sredstvo lične promocije, već sveta obaveza.
Nasuprot lopovu stoji povjerenik koji zna da javni imetak pripada i siročetu, i učeniku, i bolesniku, i radniku.
Nasuprot licemjeru stoji savjestan učenjak i pisac koji neće prodati istinu ni za položaj, ni za novac, ni za naklonost vlasti.
Narod koji ima takve ljude još uvijek ima nadu.
Zato bi se ova izreka hazreti alije mogla dopuniti poukom za naše vrijeme: Ima hajra – dobra u narodu dok je njegova sigurnost u rukama hrabrih, njegovo bogatstvo u rukama poštenih, a njegovo pero u rukama istinoljubivih i vjerodostojnih.
Mač bez hrabrosti postaje ukras ili prijetnja vlastitom narodu. imetak bez poštenja postaje plijen. pero bez savjesti postaje samoubilačko oružje laži. A narod bez hrabrosti, emaneta i istine prestaje biti gospodar svoje sudbine.
Stoga, moj narode, probudi se prije nego što ti kukavice predaju slobodu, lopovi rasprodaju domovinu, a licemjeri napišu da se ništa od toga nije dogodilo.
