U toku 17. manifestacije Dani o Allahovom Poslaniku Selam, ya Resulallah objavljujemo izbor tekstova o Muhammedu, a.s., koji su u proteklom periodu objavljivani u IIN Preporod.
Postupnost je jedna od bitnih sastavnica karaktera misionara. Obzirom na tešku duhovnu bolest koja je zahvatila predislamske Arape, Poslanik, a.s. je bio svjestan važnosti principa postupnosti. Ovaj duhovni lider je dobro poznavao faze razvoja duhovnih izopačenosti, i u vezi s tim je implementirao strategiju postupnosti u pridobijanju ljudi u novi sistem vrijednosti. Rukovodeći se sukcesivnim pristupom, Muhammed, a.s., je prije svega odabrao liniju opredjeljenja tajnog, a zatim metod javnog pozivanja u novo učenje.
Tajni lideršip
Tajni lideršip[1] u Božanski sistem vrijednosti podrazumijeva prvu etapu Poslanikovog, a.s., misionarskog djelovanja kroz koju se očituje Allahova pronicljivost. U tom kontekstu El-Mubarekfuri kaže: ‘’Velika Allahova mudrost bila je u tome da tumačenje Objave bude u početku tajno, kako se ne bi iznenadilo mekansko stanovništvo onim što bi ga uznemirilo.’’ (El-Mubarekfuri, 1998:70). U ovome se primjeru nazire Poslanikova, a.s., diskretnost o kojoj piše i Armstrong sljedeće: ,,tri godine Muhammed je izbjegavao eksponiranje i publicitet, propovijedajući samo pažljivo odabranim ljudima.’’ (Armstrong, 2008:60). Nešto drugačije razmišlja Ramadan koji govoreći o ovoj fazi, navodi sljedeće: ,,Prvi muslimani su pozivani na duboku i radikalnu duhovnu preobrazbu.’’ (Ramadan, 2010:49). Dakle, prve generacije muslimana su trebale proći pojačan duhovni odgoj, kako bi lakše podnijeli torture koje su im neprijatelji novog učenja priredili.
Pravi lider se trudi da pripremi potencijalne sljedbenike na ono što ih očekuje. Vjerovatno se iz tog razloga predmetni duhovni vođa odlučio za opciju tajnog misionarskog djelovanja, što El-Mubarekfuri ne spominje u svom djelu ,,Zapečaćeni džennetski napitak.’’
Promijene inače nastaju postepenim putem, jer ljudi ne vole ,,talasanje’’, čega je predmetni lider bio duboko svjestan. Da je Muhammed, a.s., sakupio svoje savremenike i odjednom im predočio novo učenje, nastao bi opšti haos i pometnja u Meki. Međutim, rahmetli El- Buti (2008) nešto drugačije razmišlja te navodi: ”Allah, dž.š., mu je naredio da ovako počne s pozivanjem kako bi podučio islamske misionare koji će doći poslije njega.’’ (El-Buti, 2008:99).
Iz ovog citata se navodi zaključak o važnosti efektivnog misionarskog djelovanja u praksi savremenih i budućih aktivno angažiranih muslimana. U nastavku El-Buti (2008) navodi: ,,Ovim im se daje do znanja da trebaju poduzimati mjere opreza i koristiti razne metode do kojih se dođe zdravim razmišljanjem kako bi se postigli ciljevi kojima teži islamsko misionarstvo…”. (El-Buti, 2008:99)
Kroz komentar El-Butija (2008), indirektno se pozivaju islamski lideri da se identificiraju sa Poslanikovim, a.s. pristupom u kontekstu misionarskog djelovanja.
Kao što primjećujemo, El-Buti (2008), potencira kombinaciju različitih metoda, ili tzv. ,,skokoviti menadžment’’ kako bi se postigli ciljevi misionarstva. S obzirom da je vođenje složen zadatak, iz tog razloga je potrebno iskombinirati različite metode kao što su: racionalno-emocionalna, pritisak-podrška i dr. Zbog toga ovaj period nalaže Poslaniku, a.s., temeljitu strategiju i mjere opreza koje je Muhammed, a.s., sprovodio u svojoj misiji. El-Buti (2008) ne navodi razloge opreznosti Poslanika, a.s., o čemu nas kroz cjelovitiju sliku tajne faze Poslanikovog djelovanja informira Es-Sallabi. Pišući o tajnoj fazi Poslanikovog djelovanja, istoimeni autor navodi sljedeće: ,,U tom periodu Poslanik, a.s., formirao je od nekih muslimana ćelije koje su se prikrivale, ne zbog straha ili defanzive, nego radi pripreme i uvježbavanja, kao što iziskuje plansko djelovanje.’’ (Es-Sallabi, 2012:121). Obzirom da su idolopoklonici, koji su bili ujedno apsolutna većina, čvrsto prihvatili obožavanje kipova, Posljednji Božiji Vjesnik je odabrao neiritirajući metod pozivanja, počevši od najbližih. U Tom kontekstu Es-Sallabi kaže: ,,Otuda je bilo sasvim prirodno da počne od svojih ukućana, prijatelja i njemu najbližih ljudi.’’ (Es-Sallabi, 2012:113). Prirodno je da inicijalni misionarski pristup usmjeri prema onima čije karakterne crte najbolje poznaje. U vezi stim El- Buti (2008) kaže: ,,Prvi koji su primili islam bili su sljedeći: Hatidža bint Huvejlid, r.a., Ali b. Ebi Talib, Zejd b. Harise, Poslanikov oslobođeni rob koga je posinio…’’ (El-Buti, 2008: 98).
Naime, Muhammed, a.s., je ideju islama prvo prenio supruzi, a zatim ostalim vrijednim i čestitim ljudima. Prirodno je da navedeni lider novo učenje predoči svojoj supruzi jer, ona mu je bila vjerni drug i životni saputnik. Drugi po redu koji je prihvatio islam je Poslanikov amidžić Ali b. Ebi Talib koga je Muahmmed, a.s., prihvatio sebi nakon ženidbe sa Hatidžom. Prihvatanjem Alije u svoju porodicu Poslanik, a.s., mu je osvojio srce. Treći koji je prihvatio islam je bio Zejd b. Haris, Poslanikov, a.s., oslobođeni rob koji je puno volio Muhammeda, .a.s., Ovaj duhovni lider je bio svjestan da ga Zejd voli, a samim tim mu i vjeruje, što je olakšalo Poslaniku, a.s., da ga usmjeri na Pravi put. Nakon ove tri osobe, islam su počeli primati i ostali Muhammedovi, a.s., rođaci i saplemenici. Prethodni El-Butijev citat nam otkriva diskretnost u pristupu Resulullaha, a.s., prema potencijalnim sljedbenicima. Dakle, nakon primanja početnih ajeta Objave, kada je osjetio strah, Muhammed, a.s., je otvorio svoje srce prvo supruzi Hatidži koja ga je ohrabrila i utješila sljedećim riječima: ”Ne, tako mi Allaha, Allah te nikada neće poniziti! Ti održavaš redbinske veze, paziš na siromašne, pomažeš sirotinju, častiš gosta i uvijek podržavaš istinu!” ( El–Buti, 2008: 86). U ovom citatu kojeg El-Buti (2008) navodi evidentna je menadžerska crta koju je posjedovala Hatidža.
Naime, ona svojim riječima uliva energiju Poslaniku, a.s., a ovakav ohrabrujući pristup ulijevanja energije je karakteristika savremenih lidera. Hejkel (2004), veoma rječito opisuje Poslanikov, a.s., strah i čvrsto povjerenje u Hatidžu u početnoj fazi objave Kur’ana. Ovaj autor o tome piše sljedeće: ”O Hatidža, šta mi se dogodilo?” Ispričao joj je o svom iskustvu i povjerio joj strahovanja da ga je njegov um konačno izdao i da je postajao prorok ili opsjednut čovjek.” (Hejkel, 2004: 155).
Ova poruka utjehe, vjerovatno je ulila veliko povjerenje Poslaniku prema svojoj supruzi, te i to spada u set razloga zbog kojih joj je Muhammed, a.s., u tajnoj etapi pozivanja, saopštio poziv u islam. U ovom primjeru evidentno je i Poslanikovo, a.s., povjerenje Hatidži, što predstavlja svojevrsnu karakteristiku lidera, tj. da vjeruju svojim sljedbenicima. Jer, kako primjećuje Agić (2010): ‘’Ukoliko vođa ne vjeruje svojim sljedbenicima, tada ih smatra podređenim’’.[2] Važno je, dakle, da lider bude prvi među jednakima. Ukoliko vođa ne vjeruje svojim sljedbenicima, tada on veoma teško može upravljati sa njima i njihovim ponašanjem. U tom slučaju posebno je teško realizirati menadžment izuzetaka[3]. Faza tajnog pozivanja u islam nas asocira na pronicljivost i dugoročnu viziju koja je krasila Posljednjeg Božijeg Vijesnika. Naime, metod pojedinačnog pridobijanja talentiranih osoba za vjeru je put koji u startu ne iritara protivnike novog sistema vrijednosti, a koji bi možda mogli usljed brojnosti zaustaviti Poslanikovu misiju. Ovaj povjerljivi lider se ograničava na manju skupinu, koja će predstavljati nukleus za daljnje jačanje islamskog učenja. Svoju dugoročnu lidersku viziju, Muhammed, a.s., odslikava kroz misionarsko djelovanje ka najbližim, poput supruge. Time neprijateljski raspoložene idolopoklonike ostavlja bez argumenata u slučaju prigovora Poslanikovoj, a.s., porodici. Naime, mnogi misionari nisu uredili porodicu u dovoljnoj mjeri, te im to otežava efektivnost u misionarskim nastupima. Poznavajući važnost uređenosti porodičnog stanja, Poslanik, a.s., je sebi olakšao daljne strateško djelovanje.
Javni lideršip
Historiju Poslanikovog, a.s., misionarstva obilježava i period javnog lideršipa[4] svojih savremenika Nakon što je izrazio novo i još nekompletirano učenje svojm najbližima, Muhammedu, a.s., stiže Božanska naredba o javnom i transparentnom predstavljanju novog sistema vrijednosti. U kontekstu ove faze, Ramadan piše: ,,Poslanička misija je ulazila u novu fazu. Sad je poruka bila upućena svima i tražila jasno razlikovanje između tevhida, vjerovanja u jednog Boga i kurejšijskog politeizma,,[5] (Ramadan, 2010:49). Poslanik, a.s., se odazvao Allahovim riječima koje su mu obznanjene: ”Ti javno ispovjedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani”[6], tako da ova etapa podrazumijeva novi strateški pristup svojim savremenicima. Posljednji Božiji Vjesnik je bio svjestan mogućih reakcija usljed javne obznane novog učenja, ali je ipak poslušao uputu Gospodara te je pozvao domicilne stanovnike Mekke a zatim im rekao: ”Vođa ne smije lagati svoj narod, tako mi Allaha, pored kojeg nema drugog Boga osim Njega, ja sam Allahov Poslanik, vama naročito, a svim ljudima općenito. (El-Mubarekfuri, 1998:74). Poslanik, a.s., je ovim riječima uzburkao stanovništvo Mekke. Neki su bili zadovoljni njegovim obraćanjem dok su drugi demonstrativno reagovali. Naime, takvo stanje reakcije s jedne i odabravanja sa druge strane otkriva govorničku vještinu Poslanika, a.s. U ovom javnom obraćanju, Resulullah im skreće pažnju na vođstvo, te upotrebljava najsvetiju zakletvu kako bi im dao do znanja da je poslan od Allaha sa univerzalnom uputom. Nakon što je Allahovom Poslaniku objavljen sljedeći ajet: ”I opominji rodbinu svoju najbližu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede!”[7], on je sakupio oko sebe svu svoju bližu porodicu, rodbinu i pripadnike plemena, popeo se na uzdignuto mjesto te rekao:
”O pripadnici plemena Benu Ka’b. Lu’ej, spasite se Vatre; o pripadnici plemena Benu Murre b. Ka’b, spasite se Vatre; o pripadnici plemena Benu Abdiššems, spasite se Vatre; o pripadnici plemena Benu Abdul Menaf, spasite se Vatre; o pripadnici plemena Benu Abdilmuttalib, spasite se Vatre. O Fatima, spasi se Vatre jer ja vas ne mogu zaštititi od Allahove kazne, osim što sam rodbinski vezan s vama pa ću tu rodbinsku vezu održavati.”[8]
U ovom obraćanju, Poslanik, a.s., koristi ciljno usmjereni pristup, tako što vrši pojedinačni liderski utjecaj na svako pleme. Naime, važno je da poruka islama dodirne svačije srce, jer ona se ne odnosi na samo jedan mali broj ljudi. Također je važno naglasiti da predmetni lider poziva i svoju kćerku Fatimu što nas navodi na zaključak da Poslanik, a.s., u obraćanju ne izostavlja ni najbliže jer i oni će odgovarati na Sudnjem danu shodno svojim djelima. On ovom rečenicom daje do znanja svojim savremenicima da na Sudnjem danu neće koristiti nepotizam, već će svako biti nagrađen ili kažnjen shodno svojoj zasluzi. Interesantno je razmišljanje Es-Sallabija koji u kontekstu naprijed navedenog Poslanikovog, a.s., javnog obraćanja kaže: ,,Vjerovjesnik, a.s., na ovaj je način poučio ummet[9] temeljima javne prezentacije’’ (Es-Sallabi, 2012:156).Kod Poslanikovog, a.s., obraćanja, nezaobilazna je uzvišica sa koje lakše i prodornije dopire glas prezentatora. Evidentno je da mediji postavljaju odašiljaće na visoka mjesto kako bi pokrili veću zonu čujnosti. Stoga, Resulullah, a.s., odašilje poruku savremenicima i budućim generacijama o temeljima javne prezentacije. Nešto drugačije razmišlja El-Mubarekfuri pa naprijed navedene riječi komentariše ovako: ”Ovakav nivo obraćanja, snažnim i prodornim glasom, način je da se prenese obavijest i upozorenje (El-Mubarekfuri, 1998:75). U ovom citatu, El-Mubarekfuri izostavlja ljubaznost kao metod Poslanika, a.s., ali bez obzira na Muhammedovu, a.s., elokventnost, istina sama po sebi provocira. Domicilno stanovništvo u početku etape javnog ispovjedanja vjere, zbog teške ovisnosti, nije se moglo odreći svojih božanstava. Maltretirali su muslimane na razne načine, čega ni Poslanik, a.s., nije bio pošteđen. Hejkel u tom kontekstu piše: ”Za one koji su ga uvrijedili, Poslanik je molio za uputu, za oslobađanje iz ropstva sramnog paganstva i iz nemorala i zla. Poslanik je trpio proganstvo zbog ovih veličanstvenih duhovnih ciljeva.’’ (Hejkel, 2004:171). Mogao je Resulullah molbom tražiti kaznu za mučitelje sebe i prve generacije Muslimana, ali to nije uradio. Ovaj citat u dovoljnoj mjeri odslikava Resulullahovu milost prema ljudima. Hejkel u nastavku piše: ,,Što su ga više proganjali, Poslanik je pokazivao veći sabur i odlučnost u svojoj misiji.’’ (Hejkel, 2004:171). Naime, fizička tortura ne može poljuljati vjersko uvjerenje. Naprotiv, mučenja u duhovnom smislu mogu da jačaju zlostavljanu osobu. Interesantno je da Poslanik, a.s., održava na okupu svoje sljedbenike i u periodu najvećih mučenja. Vrlo je moguće da su potlačeni i diskriminirani Poslanikovi savremenici bili inspirisani Resulullahovom zakletvom o čemu Hejkel piše: ‘’Vjernici su bili ohrabreni Poslanikovom zakletvom da ne bi odstupio od svoje misije čak da mu daju i Sunce i Mjesec. Velika žrtvovanja postala su mala, pa je i sama smrt postala poželjna alternative.’’ (Hejkel, 2004:171).
Lider je pretrpio brojne uvrede od Kurejševičkih[10] prvaka, posebno od amidže Ebu Leheba . Pored amidže, Poslanik i prva generacija muslimana su bili uznemiravani na razne načine, od psihičkih pa do najgrubljih fizičkih kažnjavanja. Međutim, odlučnost i liderska strpljivost su bile karakterne crte Muhammeda, a.s., kao lidera. Nakon što se zaklinje da neće napustiti misiju, Poslanik u stilu pravog vođe ohrabruje svoje savremenike i ulijeva im energiju optimizma i strpljenja. Naime, kada se Poslanik popeo na brdo Safa te počeo javno obznanjivati islam, Ebu Leheb se suprotstavio riječima: ”Propao ti ostatak dana, zar si nas zbog toga okupio.’’ (El-Buti, 2008:104). Umjesto urgentne kazne, Resulullah je odlučio da moli za njihovu uputu, jer je želio da i oni postanu sljedbenici islama. Ako bi oni bili odmah kažnjeni, zauvijek bi bili udaljeni od Dženneta i njegovih ljepota. Ovako im pruža novu šansu za prihvatanje Pravoga puta.
Veliki entuzijazam i upornost Poslanika, a.s. očituju istinu u koju je predmetni lider pozivao, jer nepopuštanje pred velikim i perfidnim naletima i brutalnim metodama idolopoklonika, Poslanika uvrštava u red ljudi od čvrstog ubjeđenja. Pored toga, potrebno je da se savremeni islamski misionari identificiraju sa modelima Resulullahovog djelovanja te tako ovladaju sa određenim marketinškim elementima u službi kvalitetnog prezentiranja islamskog učenja.
Literatura:
1) Bass, B. M. (1990). Bass&Stogdill s Handebook of leadership: theory, research and managerial applications 3th Edition. New York: The Free Press.
2) El-Buti, M. (2008). Razumijevanje života Muhammeda, a.s. Bužim: Ilum, Bužim.
3) El-Kur’ani-l-kerim, prijevod: Besim Korkut; Medina, S.arabija, 1412. H.h. god.
4) Es-Sallabi, A. (2012). Život i djelo posljednjeg Vjerovjesnika. Holandija: Džemat Hidžra.
5) Fullan, M. (2001). Leading in a culture of change, San Francisko: Jossey-Bass.
6) Gačić, M. (2001). Pisanje i objavljivanje znanstvenih i stručnih radova, Zagreb: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske.
7) Hejkel, M. (2004). Život Muhammeda, a.s. Sarajevo: El-Kalem.
8) Khan, M. (2011). The Islamic Principles of Effective Leadership. Na sajtu: www.islamicpoet.com. Očitano: 17. 02. 2011.
9) Mubarekfuri, S.(1998), Zapečačeni džennetski napitak, Sarajevo, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini.
10) Muslimova zbirka hadisa, prijevod: Š. Kurdić, Kuća mudrosti, Zenica, 2004.
11) Ramadan, T. (2010). Stopama Božijeg Poslanika. Sarajevo: Udruženje ilmijje IZ u BiH
12) Silins, C. H. (1994). The Relationship Between Transformational and Transactional Leadership and School Improvement Outcomes. School Effectiviness and School Improvement, Vol 5, No. 3, pp. 272 – 298.
[1] Tajni lideršip u literaturi zapadnih teoretičara menadžmenta podrazumjeva tajno djelovanje lidera u kriznim vremenima.
[2] Agić, H. (2010). Tvrdnja iznesena na predavanju iz Pedagoškog menadžmenta u religijskoj edukaciji održanom na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici 25.05.2010.
[3] Među svim religijskim zajednicama postoje pojedinci ili grupe sa radikalnim stavovima što predstavlja liderima veliki izazov. Vođenje ovakvih ljudi se zove menadžment izuzetaka.
[4] Javni lideršip u literaturi zapadnih autora vođenja podrazumjeva javno i transparentno djelovanje, u ovom slučaju Poslanikov javni poziv u islam.
[5] Tevhid je iskazivanje Božije jednoće. Politeizam implicira vjerovanje u više Bogova, što je bilo svojstveno mušričkim idolopoklonicima.
[6] Kur’an, El-Hidžr, 94.
[7] Kur’an, Eš-Šu’ara’, 214-215.
[8] Muttefekun alejhi, a ovo je Muslimova verzija.
[9] Ummet u terminološkom određenju nosi dva značenja: Prvo značenje se odnosi na sve ljude do kojih je doprla objava Kur’ana, jer su svi dužni da se izjasne o njemu kao posljednjem Božijem Poslaniku. Drugo značenje obuhvata one koji su se odazvali Poslanikovom, a.s., pozivu, a to su muslimani.
[10] Kurejš je pleme kome je pripadao posljednji Allahov Poslanik.
