Dva siromaha hodaše po Carigradu. Jedan vikaše: “Pomozi, Bože!” A drugi: “Pomozi, care!” Caru dosadi slušati siromaha gdje svaki dan viče: “Pomozi, care!” te ga naumi obogatiti. Zato ga pozva k sebi, pa mu dade hljeb u kome su bili dukati zamiješani te mu reče: “Ne viči sad više, idi kući i budi sretan.” Siromah ne znajući šta je u hljebu, krenu kući. Na putu sretne onog drugog siromaha i ispriča sve što se sa njim zbilo te mu pritom ponudi hljeb za otkup, pošto je bio uvjeren da hljeb nije dovoljno ispečen. Siromah, koji je vazda vikao: ”Pomozi Bože!” prihvati ponudu i dade mu za hljeb nekoliko dinara. Kad dođe kući, zareže hljeb i na veliko čudo spazi gomilu dukata, te od tog dana prestane prositi. Siromah koji je vikao: ”Pomozi care!” prinuđen bi i dalje prositi. Kad to car spazi, dozva ga sebi i cijelu stvar ispita. Kad je sve saznao, reče: ”Ne koristi ti vikati: ‘Pomozi care’, Bog sreću dijeli!”
Menu
