Trenutno je odlazak u Potočare i obilazak Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari osnovnih i srednih škola većinom na inicijativu samih škola. Ne postoji kantonalna ili federalna strategija obavezne posjete Srebrenici.
Prve masovne dženaze i komemoracije za žrtve genocida u Bosni i Hercegovini počele su 1997. godine dženazama u Krajini. Kolektivne dženaze su bile vezane za ukop ekshumiranih i identifikovanih žrtava iz jama Bezdan, Lanište, Tihotine i drugih lokacija.
Ovo se poslije nastavilo i na drugim mjestima gdje je bilo masovnih zločina nad Bošnjacima. Na taj način, započeta je praksa komemoracija u kojima su centralni dio dženaze i ukop identifikovanih i neidentifikovanih.[1] Ovo je ujedno bio jedinstven slučaj u svijetu da se žrtve ratnih zločina i genocida individualno identifikuju i kolektivno pokopavaju u pojedinačne grobove. Takva praksa je bila nemoguća nakon Holokausta. U Ruandi i Kambodži su pristupili memorijalizaciji sakupljanjem svih kostiju u centralnu kosturnicu, gdje je ujedno i memorijalni centar za žrtve genocida. Bosanskohercegovački model traženja nestalih osoba, iako su se razne međunarodne agencije i organizacije protivile i otežavale, insistirao je da se svakoj žrtvi pojedinačno vrati ime i prezime te da se dostojanstveno ukopa.[2]
Islamska zajednica, odnosno lokalni imami, zajedno sa porodicama žrtava bili su pioniri obilježavanja zločina. Kao rezultat, vjerski segment je bio najizraženiji na komemoracijama uz obraćanje predstavnika porodica žrtava ili preživjelih te predstavnika vlasti. Obilježavanja su najčešće održavana na godišnjicu zločina (npr. 10. juli u Biljanima kod Ključa) ili na datum koji se uzima kao početak zločina u nekom gradu (npr. 12. maj u Bratuncu). U pojedinim mjestima, postoji i više obilježavanja. Naprimjer u Prijedoru se obilježava Dan bijelih traka; Dan osnivanja logora Trnopolje; Dan osnivanja logora Keraterm; Dan zatvranja logora Omarska; Masakar na Korićanskim stijenama; Dan napada na lijevu obalu Sane, odnosno svaka mjesna zajednica ima svoj datum obilježavanja.[3] Datum utvrđen rezolucijama Američkog kongresa, Evropskog parlamenta i drugih sličnih rezolucija jeste 11. juli, poznat kao Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Sa druge strane, postoje i brojna druga obilježavanja koja se odnose na zločine koje su počinili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) nad Bošnjacima Hercegovine i centralne Bosne.
Pojedina mjesta masovnih zločina se povremeno ili uopće ne obilježavaju. Razlog za ovo je da su pojedine zajednice kao, npr., Nevesinje u potpunosti uništene genocidom. Vremenski gledano, obilježavanje zločina u Bosni i Hercegovini počinje od aprila mjeseca i traje sve do augusta svake godine. Kao rezultat, u Bosni i Hercegovini godišnje imamo na desetine različitih obilježavanja. Očekivati je da će se vremenom obilježavanja svesti na nekoliko mjesta gdje postoji jaka lokalna zajednica. Većina lokaliteta počinjenog zločina se i danas obilježavaju samo od strane užeg kruga preživjelih i porodica žrtava.
Velika većina navedenih obilježavanja plod je rada udruženja porodica žrtava i preživjelih, zajedno uz podršku Islamske zajednice i uz ograničenu pomoć lokalnih predstavnika vlasti. Podrška vlasti najčešće se ogleda u finansijskoj i tehničkoj podršci Federalnog ministarstva izbjeglica i raseljenih osoba. U mnogim slučajevima finansijska podrška najčešće dolazi od dijaspore. Ovaj rad će predstaviti dosadašnji način memorijalizacije te ponuditi neke potencijalne smjernice za budućnost.
Upotreba odgovarajućeg termina
Razni se termini koriste da bi se označio genocid koji je počinjen nad Bošnjacima. Ono što je primjetno jeste da je bosanskohercegovački pa i bošnjački diskurs u vezi s ovim pitanjem doživio vidnu transformaciju. Prvobitno je upotrijebljen termin „genocid u Bosni i Hercegovini“; „genocid nad muslimanima“ te „genocid nad Bošnjacima“. U periodu nakon presude u slučaju Radislava Krstića (IT-98-33 od 2.08.2001. godine) i Međunarodnog suda pravde u predmetu Bosna protiv Srbije (Br.91 od 27.02.2007. godine), počinje se upotrebljavati termin „genocid u Srebrenici“; „srebrenički genocid“, odnosno u javnom diskursu vrši se samoograničavanje.
Postoji shvatanje da se počinjeni zločin ne može nazvati genocidom ukoliko nije utvrđeno sudom. Ovo je problematično iz dva razloga. Prvo, uloga suda nije da piše historiju. Sud je nadležan da na osnovu predstavljenih dokaza utvrdi da li je određeni zločin počinjen ili nije. Sudske presude se mogu koristiti za pisanje nekih dijelova historije, ali se ne smijemo ograničavati samo na sudski utvrđene činjenice.[4]
Eksperti za genocid i historiju – poput Normana Cigara, Samanthe Power, Marka Attile Hoarea i Edine Bećirević – zastupaju tezu da je postojala genocidna kampanja počinjena nad Bošnjacima od 1992. i kulminirala u julu 1995. godine u Srebrenici.[5] Dr. Daniel Feierstein, direktor Centra za studije genocida u Argentini, ovaj postojeći diskurs je prokomentarisao: „Dozvolite da prije svega objasnim da se ja ne slažem s idejom da se genocid u bivšoj Jugoslaviji naziva genocidom u Srebrenici, zato što je Srebrenica samo jedan slučaj, samo jedno mjesto, tek jedan moment cijelog genocida. I nekako je bizarno, čak iako su neki sudovi to činili, iz istorijske ili sociološke perspektive, čak i iz pravne perspektive, bizarno je misliti da se taj genocid desio samo na jednom mjestu. Taj genocid je projekat primijenjen na cijelo društvo.“[6]
Drugo, sudskim presudama je utvrđeno da je genocid počinjen i na drugim mjestima u Bosni i Hercegovini. Međupresudom Haškog tribunala u predmetu Slobodan Milošević iz 2004. godine, pretresno vijeće je utvrdilo da „je postojao udruženi zločinački poduhvat u koji su bili uključeni rukovodioci bosanskih Srba, čiji je cilj bio da delimično unište populaciju bosanskih Muslimana, kao i da je genocid zaista počinjen u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom.“[7] Pravosuđe u Njemačkoj utvrdilo je da je genocid počinjen u Doboju, Kalesiji, Foči i Kotor-Varoši.[8] Također i dalje je pred Haškim tribunalom u toku proces protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji su optuženi za genocid u nekoliko bosanskohercegovačkih općina.
Uostalom, prema definiciji, genocid se čini nad jednom etničkom, rasnom i religijskom skupinom, ne na lokalnoj zajednici, tako da upotreba termina poput genocida nad Srebreničanima ili Prijedorčanima je pogrešna. Navedene žrtve su ciljane zbog njihove etničke i vjerske pripadnosti a ne zato što su bili građani nekoga grada ili područja.
Memorijalni centri genocida u Bosni i Hercegovini
Jedina državna institucija koja se bavi sjećanjem na žrtve je „Memorijalni centar Potočari-Srebrenica: Spomen-obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine“, koja je formirana uz ogroman pritisak i aktivizam porodica žrtava genocida kao i preživjelih iz UN Sigurne zone Srebrenica. Osnivanje ove institucije ne bi bilo moguće bez zalaganja i nametanja Zakona o Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari i odluka Visokih predstavnika Wolfganga Petricha, Paddyja Ashdowna i Christiana Schwarz-Schillinga. Pored mezarja, u Memorijalni centar Srebrenica-Potočari spada i Fabrika akumulatora, koja danas sadrži više edukativnih sadržaja za domaće i strane posjetioce.
Ono što razlikuje memorijalne centre u Bosni i Hercegovini od ostatka svijeta jeste da bosanskohercegovački memorijalni centri sadrže i mezarje žrtava genocida. Memorijalizacija Holokausta, naprimjer, ne obuhvata posmrtne ostatke žrtava, već se fokusira na koncentracione logore i druga mjesta gdje su masovni zločini počinjeni. U Ruandi i Kambodži, zajedničke kosturnice ili grobnice čine sastavni dio memorijala. Uzimajući ovo u obzir, bosanski model memorijalizacije je jedinstven jer sadrži tačno grobno mjesto žrtve genocida s imenom i prezimom.
U Prijedoru, koji je nakon Srebrenice drugo mjesto po broju stradanja Bošnjaka, postoji više memorijalnih šehidskih mezarja koje su formirane u svakoj pojedinačnoj mjesnoj zajednici. Memorijalni centri u Prijedoru i Kozarcu sadrže mezarje i spomen-obilježja žrtvama. Do sada, inicijative da se bivši logori Omarska, Keraterm i Trnopolje trajno obilježe ostale su neuspješne. U Bratuncu je „Memorijalni centar i šehidsko mezarje Veljaci“ izgrađen u blizini centra grada, uz veliko zalaganje preživjelih i porodica žrtava. Pored mezarja i spomen-obilježja, uz memorijalni centar je izgrađena i spomen-soba za bošnjačke žrtve u Bratuncu. U Vlasenici je izgrađen „Memorijalni kompleks Rakita“, gdje su ukopane žrtve iz Vlasenice. U Gornjoj Kalesiji, u Federaciji Bosne i Hercegovine, izgrađen je memorijalni centar za žrtve iz Zvornika. U Brčkom postoji „Memorijalni centar i šehidsko mezarje Ivica“, gdje su ukopane žrtve iz Brčkog. Postoji i odredjeni broj manjih memorijalnih centara, poput onog u selu Zaklopača, kod Vlasenice, koji služi za memorijalizaciju zločina počinjenog u tom selu. Nabrojani memorijalni kompleksi nisu u jednakom sadržajno-tehničkom smislu uređeni.
Komparativna iskustva
Memorijalizacija Holokausta ogleda se kroz izgradnju muzeja i spomen-obilježja u cijelom svijetu poput „Spomenika ubijenim Jevrejima u Evropi u Berlinu“ (Monument to the Murdered Jews of Europe) i „New England memorijal Holokausta“ (New England Holocaust Memorial) u Bostonu, u Sjedinjenim Američkim Državama.[9] Centralni i najvažniji memorijalni centar Holokausta je Yad Vashem u Jerusalemu koji sadrži muzej, istraživački centar i centralno spomen-obilježje. Navedeno spomen-obilježje je obavezni sastavni dio protokola prilikom posjeta stranih delegacija. [10] Centralni datum obilježavanja Holokausta je Yom HaShoah ili Dan sjećanja na Holokaust, koji se održava 27. nisana po hebrejskom kalendaru (maj/april po gregorijanskom kalendaru). Drugi bitan datum je 27. januar – Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.[11] Ovaj datum je usvojen od strane Ujedinjenih nacija rezolucijom A/RES/60/7. Dan 27. januar označava dan oslobođenja logora Auschwitz u Poljskoj. U glavnom gradu Armenije, u Jerevanu, 1967. godine izgrađen je memorijal pod nazivom „Memorijalni kompleks armenskog genocida“ (Armenian Genocide Memorial Complex).[12] Naknadno je, 1995. godine, izgrađen i muzej-institut koji se bavi naučnoistraživačkim radom. Ujedinjene nacije su usvojile rezoluciju A/RES/58/234 kojom se 7. april obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Ruandi. U glavnom gadu Ruande, u Kigaliju, postoji Memorijalni centar Kigali (Kigali Memorial Center) koji sadrži muzej i arhivu vezanu za genocid u Ruandi.[13] U Ruandi postoje i drugi memorijalni centri poput „Murambi memorijalni centar genocida“ (Murambi Genocide Memorial Center) koji se nalazi u zgradi bivše škole gdje je ubijeno najmanje 45.000 Tutsija. Ovaj memorijalni centar sadrži kosti i mumifikovana tijela žrtava te izložbu fotografija počinjenog zločina. [14]
Trajno sjećanje kroz obrazovanje
Dana 3. jula 2015. godine, Sabor Islamske zajednice donio je „Dekleraciju o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, zaštićenoj zoni UN“ u kojem su iznijeli stav da je genocid počinjen ne samo u UN enklavi Srebrenica već i u drugim gradovima kako je to utvrđeno Međupresudom Haškog tribunala iz 2004. godine. Jedna od tačaka ove Deklaracije glasi „Sabor zadužuje Rijaset da osigura da svi učenici i studenti medresa, islamskih fakulteta i drugih ustanova Islamske zajednice u toku svoga školovanja obavezno posjete Šehitluk genocida nad Bošnjacima i Memorijalni centar u Potočarima i prisustvuju času historije uz obavezno upoznavanje sa presudama Međunarodnog suda u Hagu i Međunarodnoga krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).“[15] Sabor je 2012. godine donio „Rezoluciju o Srebrenici“ koja se fokusirala na negiranje genocida i na odluku Haškog tribunala u predmetu Radovana Karadžića.
Trenutno je odlazak u Potočare i obilazak Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari osnovnih i srednih škola većinom na inicijativu samih škola. Ne postoji kantonalna ili federalna strategija obavezne posjete Srebrenici. Izrealski naučnik i istraživač genocida dr. Yair Auron je na ovu temu rekao: „Moramo se baviti obrazovanjem. Saznao sam da bh. srednjoškolski plan i program ne predviđa učenje o genocidu. Pokušali su mi to objasniti, da je to zato što postoje tri narativa. Morate biti iskreni prema sebi. Vi ste žrtva genocida. Možda su i Bosanci počinili masakre, ja ne znam detalje. Mi, Izraelci, jesmo počinili masakre, genocid nismo. I to moramo priznati. Ali vi ste žrtva genocida i ne možete tu temu izbjegavati u obrazovanju. S tim se moramo nositi, moramo se s tim nositi bez obzira na svu složenost problema.“[16] Posjeta Srebrenici bi se trebala uključiti kao obavezna aktivnost za sve srednje škole, ako ne na Federalnom nivou onda barem u kantonima gdje je većinsko bošnjačko stanovništvo. Pored posjete Srebrenici, u osnovim i srednjim školama kao i na visokoškolskim ustanovama, treba uključiti podučavanje o historijatu genocida nad Bošnjacima.
Zaključci i preporuke
Na osnovu navedenog, nekoliko zaključaka i preporuka za trajno sjećanje na žrtve genocida u Bosni i Hercegovini bi se moglo navesti:
- Dugoročno bi se trebao utvrditi jedan datum kao Dan sjećanja na sve žrtve genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Ovim datumom bi se obuhvatile sve žrtve od 1992. do 1995. godine. Poseban datum bi se utvrdio i obilježavao za žrtve zločina koje su počinile snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Centralno spomen-obilježje za ove žrtve bi se izgradilo u Mostaru.
- Preporučuje se izgradnja centralnog spomen-obilježja i muzeja genocida nad Bošnjacima Bosne i Hercegovina. Oslanjajući se na praksu drugih država i naroda, navedeno spomen-obilježje bi se izgradilo u Sarajevu kao glavnom gradu BiH. Na navedenoj lokaciji bi strane delegacije, u sklopu obaveznog protokola, odavale počast žrtvama prilikom svojih posjeta BiH. Navedeno spomen-obilježje i muzej ne isključuje i ne ograničava se na Memorijalni centar Srebrenica-Potočari.
- Upotrebljavati termin genocid za sve bošnjačke žrtve masovnih zločina u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.
- Uspostaviti listu memorijalnih centara i šehidskih mezarja u Bosni i Hercegovini gdje su ukopani šehidi i civilne žrtve genocida.
-U sklopu svakog memorijalnog centra uključiti i edukativne sadržaje.
-Donijeti Kodeks ponašanja i oblačenja unutar memorijalnih centara i šehidskih grobalja. Ovaj kodeks bi regulisao način oblačenja i ponašanja za domaće i strane posjetioce.
Autor: Hikmet Karčić
Glasnik br. 7-8, 2015
[1] Usljed nemogućnosti klasične vizuelne identifikacije posmrtnih ostakaka, mnoga tijela su ukopana kao NN – neidentifikovani. Naknadno su većina ovih posmrtnih ostataka identifikovani DNK metodom.
[2] Amor Mašović, Proces traženja nestalih osoba u Bosni i Hercegovini, https://www.youtube.com/watch?v=Efu1h-5az6Q
[3] Po mišljenju nekih, ovaj trend je održiv pod uvjetom da se sadržaj obilježavanja promijeni te da se više činjenica iznosi. Razgovor sa Jasminom Medićem, 29.07.2015.
[4] Vidjeti: Hikmet Karčić, Bošnjaci između historijske i pravne istine, Prvi mart, 19.03.2013, http://www.prvimart.ba/vijesti/bosnjaci-izmedu-historijske-i-pravne-istine.
[5] Vidjeti: Hamza Karcic, Remembering by Resolution: The Case of Srebrenica, Journal of Genocide Research, 17:2, 2015.; Norman Cigar, Genocide in Bosnia: The Policy of Ethnic Cleansing, College Station: Texas A&M University Press, 1995 i Edina Bećirević, Na Drini genocid, Buybook, Sarajevo, 2009.
[6] Dr.Daniel Feierstein, Poricanje i blokirana društva, Fama Methodology, http://srebrenica.famamethodology.net/bhs/predavanja/daniel_feierstein/
[7] ICTY, Prosecutor vs. Milošević, ”Decision on Motion to Enter Judgment of Acquittal”, 16. 06.2004., http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/tdec/en/040616.pdf
[8] Hikmet Karčić, Bosanski genocid i njemačko pravosuđe: Univerzalna jurisdikcija za genocid, neobjavljen rad.
[9] Lisa Mahlum, The Similarities of Difference: A Comparative Analysis of the New England Holocaust
Memorial in Boston and the Memorial to the Murdered Jews of Europe in Berlin, intersections 10, no. 1
(2009): 279-308,
[10] Raphael Ahren, The mandatory VIP visit to Yad Vashem: A vital history lesson or emotional blackmail?, Times of Israel, 18.04.2012., http://www.timesofisrael.com/why-does-israel-oblige-official-guests-to-visit-yad-vashem/
[11] Koje pouke iz obilježavanja Holokausta i Ruande te njihova primjena na Bosnu i Hercegovinu vidjeti: Samuel Totten, Creating Educational Programs to Contribute to Lasting Memory: A Comparative Study of the United States Efforts in Relations to the Holocaust and Rwanda Vis a Vis the 1994 Genocide in Rwanda, Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka, https://www.youtube.com/watch?v=y5ijG2kY64Q
[12] Zvanična web-stranica Muzeja: http://www.genocide-museum.am/eng/index.php
[13] Više o genocidu u Ruandi: http://www.genocidearchiverwanda.org.rw/index.php?title=Welcome_to_Genocide_Archive_Rwanda
[14] Vidjeti: Murambi Genocide Memorial, Dark Tourism, http://www.dark-tourism.com/index.php/15-countries/individual-chapters/525-murambi-genocide-memorial-rwanda#b
[15] Deklaracija o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, Sabor Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, 4.07.2015., http://www.rijaset.ba/images/stories/Za-download/DEKLARACIJA_O_SREBRENICI_Sabora%20IZ_04.07.2015.pdf
[16] Dr.Yair Auron, Banalnost ravnodušnosti, Fama Methodology, http://srebrenica.famamethodology.net/bhs/predavanja/yair_auron/
