U toku 17. manifestacije Dani o Allahovom Poslaniku Selam, ya Resulallah objavljujemo izbor tekstova o Muhammedu, a.s., koji su u proteklom periodu objavljivani u IIN Preporod.
Piše: Enes Karić
- Vjera kao moralno pozvanje
Četrdeset austrougarskih i, rekli bismo, prvih modernih evropskih godina u Bosni i Hercegovini (1878-1918), donijele su sa sobom mnogolika raslojavanja i razvrstavanja onoga što možemo označiti “tradicionalnim islamskim diskursom“. Ono što je od tog diskursa do 1878. godine držano ili čuvano jedinstvenim, zahvaljujući prije svega arapskom i donekle turskom jeziku koji su preovladavali u nastavničkoj i udžbeničkoj literaturi starih medresa, sada se počelo razvrstavati i objelodanjivati, polahko ali sigurno, kako u tekstovima na bosanskom pisanim na arebici, tako i u latiničnim i ćirilićkim tekstovima.
Već s Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom (1839-1902) imamo tekstove, štaviše knjige, u kojima se po prvi put kod nas objelodanjuju izreke i savjete Muhammeda, a.s., na latinici i bosanskim jezikom, gdjegdje i na ćirilici. Kako su Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i njegovi malobrojni saradnici bili opredijeljeni “za napredak“ te bili zainteresirani da poruku islama ponude prije svega kao moralnu pouku, to se Ljubušakova misija (zanemarimo li njegov list Bošnjak i politička strujanja koja je tamo profilirao) svodila na prikupljanje “narodnog blaga“ ili mnoštva izreka s moralnom porukom i ćudorednim pozvanjem. Ljubušakovo djelo “Risale-i ahlak“ samim naslovom otkriva neke važne ciljeve ovog prosvjetitelja muslimana Bosne i Hercegovine.
Bilo bi zanimljivo istražiti razloge zašto je Ljubušak u svojim austrougarskim godinama (i u svome “vjerskom“ prosvjetiteljskom radu) tumačio islam na način eksplikacije njegovih poruka kao moralnih pozvanja i ćudorednih kaža. Bilo kako bilo, u svojim knjigama on je prvi koji je na bosanski jezik preveo i na latiničnom pismu objavio i nekoliko desetaka hadisa Poslanika Muhammeda, a.s. Njihov prijevod i sada nam se čini lijepim i dobrim, kao staro suho zlato. Jednako nam se čini zanimljivom i njegova želja da uz “islam kao moral“ afirmira “islam kao obredoslovlje“. To vidimo u njegovoj brošuri Budućnost Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini koja je izišla u Sarajevu 1893. godine (na petnaestu godišnjicu od austrougarske okupacije). Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak podsjeća svoje zemljake bosanske muslimane na slobodu vjerskih obreda u Bosni i Hercegovini, pa kaže: “U džamijama hafizi mukabelu uče, naše hodže vazu nasihat neprestanu kazuju, muderizi po medresama redovito ders daju, manje hodže u mektebima malu djecu naučavaju, naše hadžije sa svojim šefom (reisom) svake godine na Ćabu idu…“
Iz formalno ulemanskih krugova preporodnoj struji bošnjačkih intelektualaca oko lista Behar pridružuje se snažna alimska pojava Mehmeda Džemaludina Čauševića (1870-1938). On je na bosanskom i na latinici objavio nekoliko članaka o islamu i Muhammedu, a.s. K tome, njegov i Pandžin prijevod Kurʼāna (Sarajevo, 1937) sadrže velike dionice komentara posvećenih Poslaniku islama. To kazuje da je Čaušević bio među korifejima koji su pridonijeli rađanju savremene bosanskohercegovačke literature o Poslaniku islama.
2. Afirmiranje islama na način kulture
Negdje na samoj sredini austrougarskog perioda na bosanskohercegovačku scenu stupaju Safvet-beg Bašagić (1870-1934), Edhem Mulabdić (1862-1954), Osman Nuri Hadžić (1869-1937)… Godine 1900. osniva se list Behar, njegove stranice su o islamu, na latiničnom pismu, ponudile jedan emancipirani diskurs. Islam je unutar uređivačke politike Behara tumačen i kao velika kultura koja je udomila velike književnosti (arapsku, perzijsku, tursku…) i prožela ih jedinstvenim duhovnim tonalitetom. Sam Osman Nuri Hadžić objavio je još ranije zanimljivu knjigu Islam i kultura (Zagreb, 1894).
Safvet-beg Bašagić je na stranicama Behara podupirao nove pristupe u tumačenju islama, sada je bio vidljiv proces pomjeranja težišta u tumačenju islama na islamsku kulturu, islamsku filozofiju, književnost, narodnu tradiciju na način narodne kulture. Bašagićeve mnogobrojne komparacije pjesnika i književnika “istočnog Parnasa“ s pjesnicima na Zapadu želja su za uspostavljanje dijaloga islamske ili “islamskih kultura“ s drugim kulturama. Uza sve što je uradio, neobično je važno da je Bašagić ostavio vrijedan mevludski spjev na bosanskom, a također i prijevod ili prepjev Hajjamovih Rubaija.
U neku ruku, Bašagić je svojim velikim opusom pripremio i ohrabrio neke svoje savremenike da se poduhvate pisanja zasebnih djela o Muhammedu, a. s., po novim, rekli bismo “evropskim“ uzusima i metodologijama.
3. Dvije znamenite knjige o Poslaniku iz dvije mostarske cvijetne avlije
Dva Mostarca, Osman Nuri Hadžić i Abdurezak Hivzi Bjelevac (1886-1972) prvi su Bošnjaci koji su objavili dva velika i nadasve vrijedna djela o Muhammedu, a.s. Osman Nuri Hadžić je objavio knjigu Muhammed a.s. i Kurʼān (Beograd, 1931), a Abdurezak Hivzi Bjelevac objavljuje svoju knjigu Muhamed u Zagrebu 1942. godine. O Poslaniku islama ne mogu se naći dva vrijednija cjelovita i zasebna djela napisana perom Bošnjaka u prvoj polovini XX. stoljeća.
Djelo Muhammed a.s. i Kurʼān od Osmana Nuri Hadžića u bitnim dionicama i dimenzijama jeste svojevrsna kulturna povijest islama, napose kad je posrijedi formativno doba islama. Autor Osman Nuri Hadžić u ovom djelu oslovljava pitanja čovjeka i Božije Objave na način objašnjenja fenomena Božije Riječi s jedne i čovjeka (čovječanstva) s druge strane. Ovo djelo krasi jedan umjereni naučni tretman ova dva i drugih fenomena, koji je Osman Nuri Hadžić preuzeo kako iz tada najboljih evropskih djela o islamu, tako i iz već nastale reformatorske struje unutar islamskih studija u Kairu, Istanbulu, Damasku, Teheranu… K tome, jezik ove Hadžićeve knjige je na visokoj intelektualnoj razini, on korespondira s tadašnjim jugoslavenskim sveučilišnim krugovima na polju društvenih nauka. Stoga nije iznenađujuće da je ovo djelo imalo (i još uvijek ima!) odličnu recepciju.
Kad je posrijedi djelo Muhamed od Abdurezaka Hivzija Bjelevca moglo bi se kazati da je on otišao nekoliko koraka dalje od svoga zemljaka Osmana Nurija Hadžića. Bjelevac je u opisima Poslanika islama dao dosta slobode svome dobrom književnom daru. Osim toga, Bjelevac nije smatrao nedopuštenim dati jedan romanizirani životopis Poslanika islama. Uistinu, njegovo djelo Muhamed tako se i čita, u velikom zadovoljstvu i s onom uzvišenom čitalačkom radošću.
Unutarnje dimenzije djela Muhamed od Abdurezaka Hivzije Bjelevca negdje udovoljavaju, a negdje rado izlaze ususret, duhovnim raspoloženjima vremena sredinom XX. stoljeća kad se ova vrijedna knjiga pojavila. Poliglota (kao i njegov zemljak Osman Nuri Hadžić), Bjelevac je mogao znati za književne biografije napisane o Isusu Kristu u Evropi, pa i one u kojima ima mnoštvo romansirajućih pregnuća. Stoga on zrelo, na visokoj umjetničkoj razini, ispisuje stranice svoga djela Muhamed.
Bjelevčevo djelo Muhamed, čim se pojavilo, pokazalo je da se književnim postupcima (naracija, prikazivanje “junaka“ u krupnim planovima, emotivna naglašavanja prekretnih i prevratnih vremena koja su zadesila “junake“, itd) može napisati i dati jedno drago i milo štivo o najvećem čovjeku islama. Upravo se ta emocionalna neposrednost djela Muhamed od Abdurezaka Hivzije Bjelevca i danas raskriva s njegovih stranica.
Možda je najvrijednija stečevina ove dvije knjige Hadžića i Bjelevca upravo ta što je u tridesetim i četrdesetim godinama XX. stoljeća jedna nova publika, obrazovana svjetovno i na konceptima koji nisu profilirani u tradicionalnom medresanskom ozračju, imala priliku čitati stranice o islamu pisane jezikom svoga vremena i evropskih strujanja u njemu. Evropska strujanja u potrazi za tada adekvatnom literaturom o Poslaniku islama i islamu osjetila se, primjerice, kod “sekularnog“ učitelja Adema Bise, on piše i u Tuzli 1937. godine objavljuje djelo čiji naslov sastavlja u jednom pitanju: Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman: (Kurʼān u teoriji i praksi). Osman Nuri Hadžić, Abdurezak Hivzi Bjelevac i Adem Bise bili su, među drugima, preporoditelji literature o Poslaniku islama, Kurʼānu i islamu.
4. Najvažnije biografsko djelo o Muhammedu, a.s. u XX. stoljeću
Sve od 1945. do 1977. godine trebalo je čekati da se pojavi jedno veće ili, pak, s punim pravom kazano, jedno kapitalno djelo o Muhammedu, a.s.
Profesor Nerkez Smailagić (1927-1985) je svome bogatom pisanom i, dakako, prevodilačkom opusu s područja islama, islamske kulture, civilizacije i filozofije, pridodao još jedan znameniti prinos. Naime, on je 1977. godine u Zagrebu, u svom prijevodu s francuskog, objavio opsežno dvotomno djelo od Muhammeda Hamidullaha. Prvi svezak je naslovljen Muhammed, a.s., život, a drugi Muhammed, a.s., djelo. Evropska kritika ocijenila je ovo Hamidullahovo djelo o Poslaniku islama kao najvažnije u drugoj polovini XX. stoljeća. Doista, u Evropi ovo djelo, ne samo u vrijeme svoga izlaska, važi za najkompetentnije napisani biografski prikaz života i djela Muhammeda, a.s. Autor ove knjige, Muhammed Hamidullah (1908-2002), tada je bio poznati profesor islamskih studija ne samo u Francuskoj već i u drugim zemljama diljem svijeta.
Izbor ovog biografskog djela o Poslaniku islama od strane Nerkeza Smailagića, te potom odluka da ga prevede, dā se obrazložiti posredstvom dva ili tri objašnjenja. Prvo, ovo Hamidullahovo djelo pisano je naučno, na tragu najboljih islamskih i evropskih biografija o Muhammedu, a.s. Drugo, jezik ovog Hamidullahova djela je opredijeljen da predstavi Poslanika islama unutar jedne ehli-sunnetske matrice koja je, tokom razrastanja reformatorskih škola u islamskom svijetu krajem XIX. i u prvoj polovini XX. stoljeća, istakla zahtjev da se o Muhammedu, a.s., treba pisati “objektivno“ i “racionalno“, odstranjujući iz njegove biografije (ili mnogih biografija) one kasnije “legendarne i mitske“ prirasline koje zakrivaju i pomućuju pravi pogled na pojavu, život i djelo(vanje) Poslanika islama. Treće, ovu svoju dvotomnicu Hamidullah je pozicionirao i kao svojevrsno ispravljanje dugotrajnih evropskih (posebno srednjovjekovnih) ne baš korektnih mnijenja o Poslaniku islama.
Djelo Muhammeda Hamidullaha i, gotovo jednako tako, njegov prijevod od Nerkeza Smailagića, bili su veliki doprinos tadašnjim uveliko intenziviranim bosanskohercegovačkim (i, dakako, jugoslavenskim) zanimanjima za islamske studije.
5. Plima mnogih biografskih djela o Poslaniku islama
Što više idemo prema osamdesetim i devedesetim godinama XX. stoljeća to se kod nas sve više javljaju vrijedna biografska djela o Poslaniku islama. Djelo Muhammed alejhiselam posljednji Božiji poslanik od Vehbi Ismaila (u izdanju Vrhovnog islamskog starješinstva, Sarajevo, 1981) udovoljilo je potrebi za jednim bliskim i toplim jezikom u pripovijedanju biografije Muhammeda, a.s. Ovo djelo Vehbi Ismaila posebno je blisko učenicima osnovnih i srednjih škola, čita se kao nadahnuto štivo, kao biografija Poslanika islama koju doživljavamo sred svoga vremena.
Jedna od najpoznatijih novijih biografija o Poslaniku islama na engleskom jeziku, djelo slavnoga Martina Lingsa (Ebu Bekra Siradžudina) Muhammad, his life based on the earliest sources doživjelo je dva bosanska prijevoda u više izdanja. Prvo izdanje izišlo je u Sarajevu 1995. pod naslovom Muhammed: Život njegov osnovan na vrelima najstarijim, djelo je preveo i prijevod bilješkama popratio Rusmir Mahmutćehajić. Drugi prijevod ovog Lingsova djela objavljen je pod naslovom Muhammed: Život vjerovjesnika islama zasnovan na najranijim izvorima (izd. Ljiljan, Sarajevo, 1996., u prijevodu Amre Sulejmanović-Hajdarević i Indire Ustavdić-Crnčević). Ova dva prijevoda su značajna i vrijedna, svaki na svoj način. Lijepo prenose glavne nakane autora Martina Lingsa. Naime, ovaj veliki stručnjak za Šekspirovo nasljeđe htio je da dā jednu duhovnu biografiju Poslanika islama. Otuda njegova efikasna prenošenja duhovnih univerzuma koje je pokazao Poslanik islama, kao i njihovih simboličkih značenja. Djelo Martina Lingsa udovoljilo je ambicijama zahtjevnijih intelektualnih čitanja duhovnih, a ne samo historijsko-povijesnih, dimenzija života Muhammeda, a.s.
Između mnogih prevodilačkih pregnuća, koja su objavljena u Bosni i Hercegovini tokom potonjih dvadeset ili trideset godina, spomenuli bismo, na kraju, dva na polju sire ili životopisa Poslanika islama. Jedno od njih je Ibn Hišamovo djelo, Poslanikov životopis (s arapskog preveo Mustafa Prljača, izd. Bemust, Sarajevo, 1998), a drugo djelo naslovljeno je Stopama Božijeg poslanika od Tarika Ramadana (izdanje Udruženja ilmije Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2010) u prijevodu s engleskog od Fikreta Pašanovića.
Ibn Hišamovo djelo je po formi klasična sīra, čita se sa zanimanjem, ali i doista ugodnim naporom prevazilaženja horizonata između nas i vremena nastanka ovog djela, horizonata koji su se naslagali tokom nekih trinaest stoljeća. S druge strane, djelo Tarika Ramadana Stopama Božijeg poslanika otkriva zašto se Poslanik islama pomalja i danas svojom svježom riječju i odvažnim djelima koja nas razbuđuju za viši smisao života posred graničnih situacija naše ovozemne egzistencije.
Recimo, posve na kraju ovog eseja, da je u potonja dva desetljeća došlo do posvemašnjeg preporoda u objavljivanju životopisa o Poslaniku islama, posebno onih prevedenih na bosanski. Podsjećamo, tek ukratko da je Muhamed Baščelić preveo djelo Muhammed, alejhisselam, kao divan uzor od Annemarie Schimmel (Sarajevo, 2007), Mirnes Kovač je preveo djelo Karen Armstrong, Muhammed: Poslanik za naše vrijeme (Sarajevo, 2008), Belma Borovac i Asim Zubčević preveli su djelo Lele Azzam i Aishe Gouverneur, Muhammed – život posljednjeg Božijeg poslanika, Louisville, 1995), itd. Napomenimo ukratko da su se na bosanskom pojavila i životopisna djela o Poslaniku islama od Safveta Halilovića, Kenana Musića, M. H. Hejkela, Haruna Yahyaa Ebul-Hasana en-Nedewija, Taha El-Ismaila…
Sva ta djela su, na svoj način, vrijedna i čekaju ne samo svoja daljnja čitanja već i kritička istraživanja. Vjerujemo da će se te odvažne zadaće kritičkih istraživanja spomenutih biografija Poslanika islama poduhvatiti naši stručnjaci školovani na poljima islamske tradicije.
