U nekoliko nastavka predstavljamo tekst akademika Enesa Karića “Ulema i nezina uloga u historiji” koji je napisao kao predgovor u knjizi Leksikon bošnjačke uleme
5. Bošnjačka ulema i modernost
Kad je ulema posrijedi, dva protekla stoljeća uzimaju se kao jedno “dugo doba zalaska ulemanske slave“. Geopolitička kretanja tokom XIX i XX stoljeća dovela su stalež uleme u težak položaj. Reforme koje je provodio sultan Mahmud II (vl. 1808–1839), te potom reforme Tanzimata (1839–1876) lišile su stalež uleme njezinog društvenog položaja, prihoda (iz sistema vakufa) i sredstava za djelotvoran rad.67 Također, u martu 1924. ukinut je halifa kao jedna od posljednjih duhovnih odstupnica staleža uleme. U ranim godinama Republike Turske ulema je prokazana kao teret bivših vremena, kao utočište zaostalosti, konzervativizma i nazadnosti. Došlo je do posvemašnje destrukcije ulemanskih institucija i tradicije.
I drugdje se u svijetu, posebno u većinski muslimanskim zemljama i društvima, stalež uleme tokom XIX i naročito XX stoljeća suočio sa društvenim marginaliziranjem i potiskivanjem. Na sceni se javljala tzv. nacionalna država koja je kroz različite “projekte nacionaliziranja“ oduzela vakufe, medresanske zgrade i imanja. Tako su medrese, kao i stalež uleme, ostali bez svojih viševjekovnih prihoda. U ovim procesima duhovnog detroniziranja vjerskih učenjaka, ulemanski diskurs o vjeri dobio je mnoge konkurencije, naročito one sa tzv. “sekularne“ scene.68 Takav je slučaj bio i u Bosni i Hercegovini, a alim Čaušević nastojao je pomiriti svjetovne intelektualce i ulemu i ohrabriti njihov zajednički nastup u izmijenjenim okolnostima.
U prvim decenijama XX stoljeća bošnjački alimi polahko odustaju od školovanja u Istanbulu i sve više se okreću Kairu i Univerzitetu al-Azhar. Ova promjena obrazovnog središta uleme osjetila se i u njezinim koncepcijama islama. Sa Univerziteta al-Azhar prihvaćana su i tradicionalistička i modernistička tumačenja islama, a ova druga odnosila su prevagu. Vremenom će se u Bosni i Hercegovini modernistička tumačenja islama sve više potvrđivati kao ispravna i od Islamske zajednice ohrabrivana kao poželjna.
Bošnjačka ulema se sve od dolaska Austro- Ugarske (1878) našla pred zadaćom veoma zahtjevnih, ponekada bolnih, prilagođavanja novom dobu. Kako smo već spomenuli, Mehmed Džemaludin Čaušević je za svoje vrijeme dao niz dobrih rješenja, podržao je štamparije, pokrenuo mnoge časopise i listove, reformirao pismo, preveo Kurʼan na bosanski jezik, itd. U periodu između dva svjetska rata (1914–1941) bošnjačka ulema je doživjela propast Austro-Ugarskog Carstva i nastupanje jedne nove države (prvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom Kraljevine Jugoslavije.)69 U ovo vrijeme na ulemanskoj sceni u Bosni i Hercegovini imamo dva glavna opredjeljenja, tradicionalno i modernističko. Ugledni alim Mehmed Handžić (1906– 1944) nastojao je afirmirati tradicionalističke pristupe u izučavanju islama, u tome je imao podršku tuzlanskog ulemanskog časopisa Hikjmet (1929–1936) koji je, s vremena na vrijeme, pokazivao i vrlo strogu konzervativnu orijentaciju. Ali, ne treba smetnuti s uma da se tradicionalna ulema u Bosni i Hercegovini koristila svim savremenim i modernim dostignućima u širenju svojih ideja (štamparije, časopisi, listovi, štampane knjige i brošure). Sa svoje strane to je doprinijelo da su se stavovi uleme tradicionalnog glasa mogli shvatiti kao jedna forma prilagođavanja. Naravno, ulemanska scena između dva svjetska rata u Bosni i Hercegovini posvjedočila je velikim polemikama na relaciji tradicionali- zam – modernizam. Pozitivna strana ovih pole- mika bila je u tome da su se i alimi i intelektualci navikli gledati na stvari različito.
Period prvih decenija nakon Drugog svjetskog rata (1945) i dolaska socijalističke Jugoslavije i komunističke vlasti značio je iščezavanje sa scene mnogih rasprava koje su se vodile između dva svjetska rata. Veliki broj pripadnika bošnjačke uleme, kao i katoličkih i pravoslavnih svećenika, suočili su se sa zatvorima. K tome, ulema je nakon 1945. godine, sada od strane vladajućeg sistema, prokazana kao izvor natražnjaštva i zaostalosti, a trpjela je i tzv. “sindrom turske krivice“.70 I u ovom periodu bošnjačka ulema se suočila sa novim neminovnostima prilagođavanja.
Husein Đozo (1912–1982), reformistički orijentirani alim, svršenik pravnih nauka na Univerzitetu al-Azhar, nakon izlaska iz zatvora i rada u privrednom sektoru, u Islamskoj zajednici angažirao se tokom šezdesetih, sedamdesetih i početkom osamdesetih godina XX stoljeća. Husein Đozo je pokrenuo list Preporod (1970) godine, također dinamizirao je izlaženje kalendara Takvima i Glasnika, službenog glasila Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Husein Đozo je bio otvoren spram modernih i savremenih strujanja u Evropi i na Zapadu, u svojim tekstovima nastojao je, ponekada apologetski, ponuditi tumačenja islama kao vjere koja od ljudi traži da otkriju duhovnu situaciju vremena (ḥālatu l-ʻaṣr) i da odgovore na potrebe vremena (ḥāğatu l-ʻaṣr). Husein Đozo je bio svjestan potrebe reforme i obnove islamskog mišljenja i institucija, kao i hitnih potreba suočavanja sa nasljeđem koje savremenost sa sobom (do)nosi.71
Bošnjačka ulema – potvrda tradicije i suočavanje sa budućnošću
Kad je bošnjačka ulema posrijedi, njezino pozvanje se tokom mnogih stoljeća potvrdilo na sljedećim područjima:
Ulema – čuvar službenog tumačenja vjerskog nauka islama. Držeći svoje položaje u džamija- ma, medresama, tekijama, hanikasima, mehkemama… bošnjačka ulema je, kako u Bosni (Bosni i Hercegovini) tako i u drugim krajevima u kojima je djelovala, bila jamac pravilnog tumačenja i kontinuiranja islamskog učenja. Sultani su se smjenjivali, lokalni ili regionalni upravitelji dolazili i odlazili, različite vlasti i administratori smjenjivali na svojim položajima, ali ulema je trajala u selima, kasabama, šeherima, mahalama, gradskim središtima i bila garant valjanosti zvaničnog izlaganja i tumačenja vjerskog nauka islama. Ulema, muftije, fakihi, kadije, sufijski šejhovi, muderrisi, muhaddisi, mufessiri… bili su, u neku ruku, otjelotvorenje vjerskog nauka islama.
Ulema – zaštitnik islamske tradicije. Kao obrazovani stalež ljudi, upućen u utemeljiteljsku tradiciju islama (Kurʼan i hadiske zbirke), te u škole interpretativne tradicije islama (ovaploćene u djelima tefsira, komentarima djela iz hadisa, fikha, akaida…), bošnjačka ulema javlja se kao glavni zaštitnik i čuvar islamske tradicije u Bosni i Hercegovini. Samo uz pomne i prilježne komentatorske poduhvate pripadnika staleža uleme mogla su živjeti i širiti se slavna djela kao što su, npr., Tafsīr od Taberija, Ṣaḥīḥ od Buharija, Iḥyā ʻulumi d-dīn od Gazalija i druga.
Ulema – prenositelj islamskog obredoslovlja. Pripadnici bošnjačke uleme su neposredni podučavatelji islamskom obredoslovlju, pod kojim ovdje mislimo na obredoslovlje kao nauku (a ne “vjeronauku“ ili “vjersku pouku“ u njihovoj današnjoj upotrebi). Bošnjački alimi su u Bosni i Hercegovini bili značajni autori mnoštva djela o islamskom obredoslovlju, njima su se posvje- dočili kao uputitelji u islamske vjerske dužnosti i u teorijsko izlaganje propisa iz islamskog obredoslovlja. To da je islam kao vjera snažno prepoznatljiv po svojim obredima zasluga je nesebičnih umnih pregnuća staleža uleme kao muslimanskih podučavatelja obrednim dimenzijama islama.
Ulema – promotor islamskih koncepata obrazovanja. Stalež uleme je na tradicionalnim islamskim učilištima, za bošnjačku ulemu dugo godina to je bila Gazi Husrev-begova medresa, predavao islamske nauke kao, u biti, jednu cjelovitu nauku (aṣl – uṣūl) islama sa mnogo njezinih ogranaka (farʻ – furūʻ). Uloga obrazovnih koncepata uleme sastojala se u izlaganju islama kao skladnog jedinstva vjere, tradicije, obredoslovlja, obrazovanja, ćudoređa i činjenja. Ti koncepti su prepoznatljivi u mnogim djelima bošnjačke uleme.
Ulema – promotor islamskih koncepata ćudoređa. Obrazovanje (taʻlīm) upućivalo je na odgoj (taʼdīb, u širem smislu aẖlāq), a u temelju odgoja koji je promovirao stalež uleme počivala je svijest o ćudoređu i zahtjev za ćudorednim činje- njem.
67. Usp. Repp, R. C., [ʻUlamāʼ] in Ottoman Turkey, u: The Encyclopaedia of Islam, 2nd edition, vol. 10, p. 805.
68. O ovome vidi dobro potkrijepljene navode u: Mu- hammad Qasim Zaman, The Ulama in Contemporary Islam, Custodians of Change, Princeton University Press, Princeton – Oxford, 2002.
69. Ovaj period obrađen je temeljito u: Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918–1941), izd. Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Zagreb, 2010.
70. Moderni period staleža uleme tokom XX stoljeća (kao i u prvim godinama XXI stoljeća) obilježen je raznolikim kooptiranjem alima, šejhova, muftija (i preostalih ulemanskih slojeva općenito) u politička tijela i za političke ciljeve. U većinski muslimanskim državama tokom XX stoljeća politička orijentacija i mjesto uleme često je bilo od ključnog značaja za vladajuće strukture (npr. u Egiptu, Siriji, Iranu nakon Islamske revolucije, itd). Tokom XX stoljeća ulema je imala i različita, iako kratkotrajna, pregrupisavanja. Naprimjer, Univerzitet al-Azhar i islamske nauke predavane na njemu su tokom XX stoljeća doživjeli izvjestan preporod u jeku tzv. “arapskog socijalizma“. Uz ovu ulogu Kaira u XX stoljeću treba spomenuti i ulogu Bagdada tokom šezdesetih i sedamdesetih godina XX stoljeća, te, u posve drugim društvenim i državnim okolnostima, ulogu Medinskog univerziteta nakon šezdesetih godina XX stoljeća. Značajan broj bošnjačke uleme iškolovao se na ovim univerzitetima i stekao visoke teološke diplome. Također, u najnovijim vremenima je itekako vidljivo da se ulema, nažalost, nije oduprla krvavim sektaškim sukobima između sunija i šiija na Bliskom i Srednjem istoku. Naprotiv, na obje strane ulema je uglavnom podjarivala razdore i svoju stranu držala kao jedino ispravnu.
71. Potrebno je u ovom kontekstu reformatorskog opredjeljenja uleme reći da se pred ostacima ulemanskog staleža danas, kako u Bosni i Hercegovini i Evropi, tako i u svijetu, nalaze ozbiljne zadaće tumačenja savremenosti i modernosti, vjerske tradicije i njezine djelotvornosti, svjetovne države i njezine učinkovitosti, naučnog i scijentističkog raspoloženja vremena i njegove validnosti. Ulema danas, kao i sve intelektualne elite diljem svijeta, djeluje u situaciji u kojoj je svijet na rubu ratne, ekološke, populacijske i industrijske kataklizme. Danas isključivi tradicionalistički odgovori iz usta pripadnika uleme neće biti dovoljni bez temeljite upućenosti u najvažnija pitanja pred kojima stoji današnje čovječanstvo.
