U nedjelju 24. novembra poslije jacija-namaza u ilidžanskom džematu Otes upriličen je mevlud povodom obilježavanja mjeseca rebiu-l-evvela u kojem je rođen Allahov Poslanik Muhammed a.s. Dobrodošlicu vjernicima iskazao je imam, hatib i muallim džemata Otes Mirel-ef. Okanović, koji se zahvalio prisutnima, brojnim sarajevskim imamima, Džematskom odboru te brojnim mekteblijama ovog džemata koji su u društvu svojih roditelja odlučili uveličati ovu mevludsku svečanost.
Bio je ovo zaista poseban i nesvakidašnji mevludski program koji su izveli ilidžanski imami Resul-ef. Alić, Mustafa-ef. Pašić te Senaid-ef. Isaković. Koliko god je mevludski program bio poseban, još posebniji je bio gost predavač na ovoj svečanosti, profesor Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu dr. Mustafa Hasani. Dr. Hasani je ovom prilikom vrlo emotivno govorio o onim trenutcima kada se ovaj svijet rastao sa najvećim čovjekom, najboljim čovjekom koji je na njega stao, s Muhammedom a.s., te reakcijama ljudi koji su okruživali Poslanika a.s.
– Smrt Poslanika a.s. se također dogodila u ponedjeljak 12. rebiu-l-evvela, na njegov datum rođenja, ali mi češće govorimo o Poslanikovom rođenju, iako nam i trenutci njegove smrtne bolesti, vrućice i preseljenja na ahiret također nosi velike i važne poruke – riječi su dr. Hasanija koji je prisutne vjernike podsjetio na zadnje dane Allahova poslanika.
– Nakon oprosnog hadža Vjerovjesnik se vraća u Medinu, gdje će nakon kratkog vremena njegova čista duša napustiti njegovo tijelo. Bolest Allahova poslanika je počela početkom mjeseca rebiu-l-evvela, i postajala je sve težom i težom. Allahov poslanik nije imao snage da izađe među ashabe da im bude imam u namazima, a Medinom se osjetio miris tuge zbog poslanikove bolesti. Niko nije vjerovao da će doći dan kada će Milost svim svjetovima napustiti ovaj dunjaluk – emotivno je podsjetio dr. Hasani, koji je ovu priliku iskoristio da podsjeti i na Poslanikovu ljubav prema Aiši, radijallahu anha, koja se ogleda i u njegovim posljednim danima kada je tražio da svoju bolest preboli kod nje u njenoj kući.
Mevludska svečanost u džematu Otes završena je učenjem odlomka iz Časnog Kur’ana te dovom koju je proučio Dervo-ef. Hodžić. Džematski odbor na čelu sa g. Ševalom Huremom potrudio se da sve prođe u najboljem redu, a prisutni vjernici su počašćeni slatkom i mevludskim bombonama.
Neke od crtica koje je iznio dr. Mustafa Hasani:
– Allahova poslanika je u mihrabu zamjenio Ebu Bekr po Poslanikovom naređenju. Četvrtak, 8. dan rebiu-l-evvela, bolest je sve teža, a tuga kod ashaba sve veća. Tog dana je Poslanik klanjao ashabima kao imam sabah, podne, ikindiju, akšam, a kada je Bilal proučio ezan za jaciju Poslanik nije mogao da izađe da predvodi ashabe. Posipali bi ga vodom pa bi se digo, pa opet pao. A svaki puti kada bi došao sebi pitao je: „Jesu li klanjali?“ Sljedeći dan Poslanik a.s. ne izlazi iz kuće Aišine, ne izlazi da drži hutbu na dan džume. Sljedeći dan, tj. u nedjelju Poslanik je osjetio olakšanje i dvojica ashaba su mu pomogli da izađe na podne namaz, ali ashabi su već klanjali, a Ebu Bekr je bio imam. Kada je Poslanik ušao u džamiju radost se proširila džamijom, svjetlost je je sinula iz lica ashaba, bolesti je došao kraj. Poslanik je stao ispred Ebu Bekra i bio njegov imam, a Ebu Bekr je bio imam ashabima, i tako je namaz završen. Tog momenta nije bilo ljepšeg namaza ashabima, jer su se nadali da je bolesti kraj i da se Poslanik opravlja. Medinom se radost proširila, vesela vijest da je bolesti došao kraj. Ali ta radost je kratko trajala već na ikindiji Poslanik nije mogao izaći iz sobe Aiše.
– Ovo su zadnji dani Poslanika. Bolest je još jača. U nedjelju Poslanik je podjelio sve što je imao od dunjaluka, jer znao je da je kraj blizu i susret s Allahom je uskoro. Završava se nedjelja. Počinje ponedjeljak, dan zbog kojeg je sve živo u Medini zaplakalo, dan kada je kamenje, drveće u tugu palo. Zadnji dan. Zadnji dan najboljeg čovjeka koji je hodio zemljom. Tog dana su ashabi klanjali sabah, a Ebu Bekr je bio njihov imam, a Vjerovjesnik je u svojoj postelji. Posalnik je skupio snage i pogledao ashabe kroz proz Aišine sobe. Ashabi su ugledali Poslanika i mislili su da mu je bolje i da će izaći da ih predvodi, ali on im je išaretio da nastave s namazom. Pogledao je svoje drugove posljedni put, skupio je posljednju snagu da ih pogleda, jer nije mogao otići sa dunjaluka a da ne pogleda one koji su ga pomogli na putu istine, koje je učinio braćom, muslimanima. To je 12. rebiu-l-evvel jedaneste godine po hidžri, dan koji niko neće zaboraviti, dan koji historija pamti, dan kada je posljedni put viđeno lice Poslanika. Kada se približavalo vrijeme rastanka duše i tijela Poslanika, Aiša je uzela njegovu glavu u njeno naručje.
– Tako je čista duša napustila čisto tijelo. Sve je završeno. Prenio je poruku, upotpunio je svoju misiju. Vijest se brzo proširila Medinom, potresla je ashabe, nevjerica je uhvatila ashabe da je Poslanik napustio ovaj svijet. Omer je prijetio da će osjeći glavu oneome ko kaže da je Poslanik umro. Ebu Bekr kada je čuo vijest o Poslanikovoj smrti brzo se otišao do Aišine sobe i zatekao je kako plače, prišao je Poslaniku i otrkio ga, poljubio ga u čelo i rekao: „Iskupio bih te svojim ocem i majkom, Allah ti neće sastaviti između dvije smrti, umro si smrću koja ti je propisana.” Ebu Bekr izlazi među ashabe, i svi očekuju šta će on reći, a on je rekao: “Ljudi, ko je obožavao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neka zna da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, preselio, a ko je obožavao Allaha, pa Allah vječno živi i nikad ne umire.” A zatim je proučio ajet iz Kur`ana: “Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.”
