U Bošnjačkom institutu – Fondacija Adil Zulfikarpašić u Sarajevu održana je “Večer sa bošnjačkim pjesnicima”, koja je dio programa ovogodišnje manifestacije Dani o Allahovom Poslaniku “Selam, ya Resulallah 2020”. Gost je bio ugledni bošnjački intelektualac i književnik, autor brojnih ilahija i kasida Džemaludin Latić. Druženje je bilo dostupno putem FaceBook stranice sarajevskimedzlis.ba i na kanalu RTV BIR.
Latić je pohvalio organizatore manifestacije “Selam, ya Resulallah”, kazavši kako je to jedna od najznačajnijih akcija Islamske zajednice u BiH.
- Manifestacija je značajna pogotovo u vrijeme kada se simbol islama, poslanik Muhammed a.s. , ni kriv ni dužan našao u žiži javnosti i to ne na način kako bismo mi željeli. Mi kroz učešće u ovoj manifestaciji lijepo lice našeg poslanika i naše vjere predstavljamo u najboljem svjetlu i to me neobično veseli – rekao je Latić.
Govoreći o ilahiji i kasidi, Latić je kazao kako su one davno zaživjele u bošnjačkom narodu, te napomenuo kako je ilahija pobožna pjesma o jednom i jedinom Bogu, Allahu.
- Kada pišete ilahiju i kasidu, njihove forme su iste. Znači, veliki i najveći pjesnici muslimanskih naroda zapravo su napisali i ilahije i kaside, i čitave divane. Po mom mišljenju, mi još uvijek nismo pročitali najveće pjesnike koje imamo. Nažalost, Bošnjaci i ne znaju ko su njihovi najveći pjesnici. Ni jedan posto Bošnjaka ne zna da je jedan naš pjesnik, koje je živio ovdje u blizini Šeherćehajine čuprije kod Inat kuće, Hasan Sabit Bosnevi dva puta pokraj Kabe dobivao burdu, a to je poseban dar za pjesnika još iz vremena Muhammeda. U Osmanskom carstvu je Hasan za svoj divan ilahija i kasida nagrađen kao najbolji pjesnik carstva koje se prostiralo na tri kontinenta. No, o Hasanu mi danas vrlo malo znamo – pojasnio je Latić.
Dalje navodi kako je još kao dječak tokom odrastanja u Gornjem Vakufu od svog oca imao priliku čuti kako uči kasidu “Zašto ječiš moj dolape”, a za koju tada, kako kaže, ni on ni njegov otac nisu znali o čemu se zapravo radi.
- To je zapravo bila možda i najpoznatija kasida Yunusa Emrea i ja sam preko te kaside ušao u svijet ilahija i kasida. Yunus Emre je svjetski pjesnik ilahija. UNESCO je, ako se dobro sjećam, 1984. godinu proglasio godinom Yunusa Emrea. Kada dođete u Tursku i vidite šta Yunus Emre znači toj naciji i kakav je to svjetski pjesnik. On je ujedno bio i kompozitor – kazao je Latić.
Na pitanje koja je njegova najdraža kasida koju je napisao, Latić nije mogao odgovoriti.
- Napisao sam ih toliko, a ja svaku pišem da bude najljepša. Tako da ne znam, bojim se da neku odaberem – rekao je Latić.
Upitan je da li može pojasniti kako nastaje jedna ilahija.
Učitelj svih nas divanskih pjesnika je Dželaludin Rumi, najveći pjesnik islamske civilizacije koji sebe nije dao nazvati pjesnikom. Rumi je rekao, ja nisam pjesnik. Ja sam samo jedno korito u koje kapa kiša i to što korito ponese ja to izgovaram. Za to treba ilham”, kazao je Latić, te dodao: “A kako to nastaje to je naravno misterija. To ne zna ni sam pjesnik, on kad sjedne i pođe pisati, ni on ne zna na šta će to izaći. Ali otprilike nosi neka vizija.
Kao poseban gost druženju sa profesorom Latićem bio je Armin Muzaferija, koji je sa nekoliko numera ukrasio večer. Upitan o svojoj vezi sa duhovnom muzikom, općenito, kazao je da je ilahija i kasida bila dio njegovog bića još od djetinstva, tako da je logičan slijed bilo da svoj talent u određenoj mjeri usmjeri ka njima.
- Zahvaljujući ilahijama ja sam upoznao cijeli svijet, a u velikoj mjeri i spoznao vjeru. Puno brže u srce uđu stihovi i riječi kada su isprepleteni melodijom. Moj je zadatak, u zadnjih nekoliko godina, da javnosti melodijom prenesm ono što iz profesorog srca poteče. U vremenu hiperprodukcije kada je svakoj umjetnosti rok najviše nekoliko mjeseci, ilahije žive i nakon 30-40 godina, a o nekim starijim da ne govorimo, što je dokaz velikog bereketa od Uzvišenog. Nadam se da će i trud svih nas preživjeti generacijama koje dolaze, baš poput Ašik Yunusovih ilahija koje i danas učimo.
Latić se kratko dotakao i svog dugo najavljivanog životnog djela “Mevlud-i-šerif“.
- Mevlud sam napisao i završio. Da nije bilo pandemije, on bi dosad bio u našim džematima, džamijama i kućama. On će uskoro ugledati svjetlo dana. To će biti knjiga sa jedno pet sati snimka. Mevlud je toliko velik da je on jedan kraći životopis Božijeg poslanika – kazao je Latić.
Kao jedan od učesnika u Večeri sa bošnjačkim pjesnicima trebao je biti i Šaban Gadžo, poznati pisac ilahija i kasida, koji je zbog bolesti bio odsutan, ali je njegov osvrt na mevlud profesora Latića dijelom i pročitan.
- “…Napisao je preko stotinu ilahija, pa i onu, kako on kaže najveću ilahiju – Mevlud. Ja sam, ipak, mislio da poslije Gaševića, Bašagića, Kadića i Ešrefa Kovačevića niko više ne može napisati mevlud; mislio sam, nemoguće je nešto novo reći na tu temu, zaboravljajući ajet: Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a more, uz pomoć još sedam mora, tinta, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, Silan i Mudar.(Lukman, 27) Ali za to treba ilham, božansko nadahnuće, i onda je sve lahko. Ja vjerujem da je Džemo, pišući svoj Mevlud, imao to nadahnuće. U njemu se sretno susreo Istok i Zapad, evropsko i islamsko obrazovanje, što ga čini posebnim i što ga izdvaja od svih ostalih naših književnika. (On je svojim obrazovanjem i svojom poetikom bliži Ikbalu nego bilo kojem ovdašnjem pjesniku.) Još mi odzvanjaju riječi rahmetli Nedžada Ibrišimovića kad je pročitao jedan Džemin rad u Životu, pa mi kaže: Aman, da mi je Džemino znanje, ja gdje bi mi kraj bio! I njegov Mevlud, pun je tog iluma pa je u njemu do punog izražaja došao i njegov pjesnički talenat i sav raskoš njegove erudicije. To je jedno obimno djelo koje ima blizu 3 stotine stranica sa više od 6 stotina fusnota u kojima su pojašnjeni neki dijelovi Mevluda, kao i manje poznate riječi te pjesnički simboli i metafore…tako da ga može pratiti ne samo visokoobrazovan, već i običan čovjek kome knjiga nije strana. Ja ovdje neću ulaziti u analizu tog dragocjenog spjeva, jer sam o tome već nešto pisao kao recenzent, htio sam samo da kroz ove biografske podatke o autoru i sve vas zainteresujem za to nesvakidašnje djelo, da vam pobudim znatiželju, jer, kako reče akademik Duraković: ,,U bilo koju kulturu ne ulazi novi mevlud svaki čas’’ i poziva nas da budemo svjesni tog događaja, jer ,,… kad u neku tradiciju ulazi novo i vrijedno književno djelo, onda ni ta tradicija ne može biti ista, ne može biti statična, jer novo djelo vrši gibanja u cijelom vrijednosnom sistemu svoje vrste, ili roda čak; tradicija u svekolikoj prošlosti postaje živa. To je ona jedinstvena čarolija za koju je kadra umjetnost i zbog koje ona jeste toliko dragocjena. A Latićev Mevlud ulazi kao poetski artikuliran i snažan glas u tu svekoliku mevludsku polifoniju.’’
Druženje je okončano učenjem odlomka iz Mevluda profesora Džemaludina Latića koji je proučila muallima Senida Balić, a kao svojevrsna završna poruka bio je Oprosni hadž, koji je nadahnuto pročitao Saudin Dahija.
Večer, kojom je moderirao Miralem Babajić, ukrasili su učenjem Kur’ana i kasida članovi hora MIZ Sarajevo; Muhamed Šamoski, Jusuf Babajić i Mirza Ganić, možete pogledati ovdje: https://fb.watch/1HDit4GYvb/
(Preporod.info/sarajevskimedzlis.ba)
