Search
Close this search box.
Search
Close this search box.

Ermin-ef Vučkić održao hutbu u Igmanskoj džamiji

U mjesecu februaru navršava se 30 godina od otvorenja Igmanske džamije. Ovu važnu godišnjicu Medžlis Islamske zajednice Sarajevo u toku mjeseca januara i februara obilježiti će organizacijom nekoliko programa (okrugli sto, tribina, zikr i hatma dova šehidima, historijski čas za mlade, gostovanjem alima i istaknutih boraca na džuma-namazu) a sve kako bi se ova važna godišnjica obilježila i istaknula važnost Igmanske džamije u jednom jako izazovnom i bremenitom vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu. 

Četvrti hatib u programu obilježavanja ove značajne godišnjice bio je dr Ermin Vučkić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Ključ. Njegovu hutbu prenosimo u cijelosti.

Draga braćo,

Igman za nas  ima mnogo značenja.

Ovdje osjećamo dug. I ovdje  preuzimamo obavezu.

Na Igmanu nudi nam se pouka i poruka koja treba da nas zbliži. Ovdje nas se podsjeća šta se dogodilo u prošlosti, ali ovdje se i uči šta nam se može dogoditi  u budućnosti. Dužni smo Stvoritelju koji nas je stvorio; branitelju koji nas je odbranio i duši svojoj smo dužni da je liječimo od opakih bolesti.

Dug prema Stvoritelju

Dug prema Stvoritelju vraćamo vjerovanjem i djelovanjem na putu dobra koje koristi ljudima. Najbolji su oni koji koriste ljudima, a najgori su oni koji ljudima štete -(خير الناس من ينفع الناس و شرّ الناس من يضرّ النّاس) – kaže Alejhisselam. Onaj koji vjeruje, svjestan je svog duga prema Stvoritelju.

Dug prema branitelju

Važno je da danas budemo na Igmanu, jer ovdje je naš dug prema branitelju, koji je dao riječ Stvoritelju da će braniti grad u kojem svaki roditelj treba da ima mir i slobodu. Ovdje mi svoj dug vraćamo branitelju tako da ga ne zaboravimo kao što ne zaboravljamo ni svoj dug prema Stvoritelju koji je dao da ovdje danas budemo slobodni.

Naravno, treba biti svjestan da nema slobode bez odgovornosti, niti odgovornosti bez slobode. Igman je mjesto gdje se može osjetiti radost slobode, ali i gdje treba preuzeti breme odgovornosti.

Branitelji su bili odgovorni da osiguraju slobodu, a mi smo slobodni da preuzmemo odgovornost. Sve je isto.

Mi moramo biti odgovorni i obzirni prema ljudskom životu, a Igman je pravo mjesto da razumijemo ovu poruku: ljudski život je dar Božiji i zato niko nema pravo ljudski život omaložavati i sa tim darom Božijim se poigravati.

Između onoga što se dogodilo i onoga što se može dogoditi ovdje na Igmanu stoji čovjek koji se sjeća prošlosti koju ne može promijeniti i budućnosti na koju može utjecati. Dakako, sjećanje na prošlost je važno, ali sjećanje na budućnost je važnije. Igman je pravo mjesto gdje se može vidjeti ta važnost sjećanja na prošlost i budućnost.

Sjećanje na prošlost kod nas budi osjećaj duga prema svim onima koji su dali svoje živote za našu slobodu. To mi ovdje na Igmanu i najviše osjećamo i zato smo danas ovdje da to glasno kažemo: hvala Allahu Uzvišenom na svim nimetima kojim nas je obdario, posebno nimetom slobode koju imamo zahvaljujući najboljim sinovima Bosne.

Upravo taj osjećaj duga i ta zahvalnost braniteljima obavezuje nas da se sjećamo budućnosti u kojoj više nikad neće biti upitno naše pravo na slobodu, u kojoj će Igman mirisati od lijepih cvjetova, a ne strahovati od ružnih ubica.

Bolesti duše, jer i prema njoj dug imamo…

Prva teška bolest od koje danas boluje naša duša je ljubomora, kao osjećaj suparništva prema osobama na poslu, ali i prema rođenoj braći i sestrama te prijateljima, u traženju vlastitog uspjeha. To je zavidnost, kao nezadovoljstvo i zloba zbog toga što drugi ima ili postiže. Ljubomora i zavidnost proizilazi iz bolesti škrtosti duše koja ne može podnijeti uspjeh i sreću druge osobe. Uskogrudni čovjek ne može da vidi da je uspjeh i sreća njegovog brata i njegov uspjeh i sreća, jer je uvijek bolje biti u društvu sa uspješnim i sretnim insanima nego sa propalim i nesretnim ljudima. I kao što Alejhisselam kaže: الحسد ياكل الحسنات كما تاكل النار الحَطَبَ – Ljubomora ili zavidnost jedu dobročinstvo kao što vatra jede drvo!

Druga teška bolest od koje treba da liječimo našu dušu je dvoličnost ili licemjerstvo, kojom se narušava sistem moralnih vrijednosti tako što se laž, kleveta i prevara uzdižu na razinu poželjne vrline, dok se istina, iskrenost i dosljednost spuštaju na razinu nepoželjne grižnje savjesti. Nema napretka društva bez istine o društvu, nema sreće pojedinca bez iskrenosti među ljudima i nema blagostanja u duši bez pravednosti u društvu. U Kur’anu Časnom licemjerstvo je označeno kao najniži stupanj ljudske svijesti i najteži grijeh:إن المنافقين في درك الاسفل من النار   – Licemjeri su na najnižem stupnju pakla!

Treća teška bolest duše je pretjerano sviđanje samome sebi, zaljubljenost u samoga sebe, samodopadljivost ili narcisoidnost. To je šejtanska bolest koju nasljeđuju ljudi koji u svemu vide samo sebe i nikog više, koji misle da su u svemu bolji od svih ostalih. Jer, tako je govorio Iblis: أنا خيرٌ منه خلقتني من نارٍ و خلقته من طينٍ  – Ja sam bolji od njega (čovjeka). Mene si stvorio od vatre a njega od zemlje! 

Samozaljubljeni čovjek ne sluša ničiji savjet, ne zanimaju ga ničiji problemi, ne poštuje ničiju vjeru, nema milosti ni prema kome i ne vidi nikoga i ništa gdje nema njegovog lika. To je opaka bolest pojedinca koja je prenosiva na one koji su podobni za jednoumlje, kao pristanak na neslobodu i slijepo podaništvo.

Bože Svemogući,                                                        

Neka nam sudbina bude vidljiva,

Neka nam sloboda bude svetinja,

Neka nam Igman bude uspomena,

Na sve što je u duši bosanskih sinova,

Istina, pravda, mir i pomirenje,

Među svim dobrim ljudima!

Bože Milostivi,

Oprosti nam grijehe,

Budi nam milostiv na obećanom danu,

Sačuvaj nas od zla zlih ljudi,

Uputi nas do dobrote dobrih ljudi,

I pomozi nam, Bože, da budemo dostojni

Šehida koji su ovdje svjedočili Tvoj ime

I koji su ovdje dali svoje živote za

Tvoju istinu i Tvoju pravdu! Amin!

Facebook
Twitter