Iz Preporodove arhive: Muhammed, a.s., kao uzor i glavne odlike njegove misije

U toku 17. manifestacije Dani o Allahovom Poslaniku Selam, ya Resulallah objavljujemo izbor tekstova o Muhammedu, a.s., koji su u proteklom periodu objavljivani u IIN Preporod.

Piše: Mustafa Gobeljić

Na relaciji mi (i sve generacije muslimana) i naš Poslanik, postoje dva pitanja, dvije teme, koje su po važnosti daleko iznad svih a to su:

Šta mi znamo o našem Poslaniku, o njegovom životu, o veličini njegova morala, o njegovom teorijskom i praktičnom predstavljanju vjere i
U kojoj mjeri, u kojem procentu, u kojem obimu mi slijedimo našeg Poslanika, njegovo učenje, njegov koncept; odnosno, je li Poslanik naš prvi i neprikosnoveni uzor?

Zašto su ova dva pitanja najvažnija? Iz jednostavnog razloga. Neko, na primjer, voli Poslanika i rado bi ga slijedio, ali ne zna kako, nije mu blisko ono što je Poslanik naučavao. Drugi zna puno o životu našeg Poslanika, upućen je u njegov Sunnet, ali nema unutarnje snage, nema toliko snažan imanski poticaj da ga slijedi. Zbog toga su ovi mevludski dani pravi trenutak, pravi momenat, da sebi postavimo ova dva pitanja. I ne samo to. Nego da se obavežemo da ćemo o našem Poslaniku više učiti, i sljedstveno tome, da čvrsto odlučimo, da istinski poželimo, dovu dragom Bogu uputimo, da nam naš Poslanik bude što neposredniji i potpuniji uzor.

Allah, dž. š., u Svojoj časnoj Knjizi kaže: „ I ti si (Muhammede) najljepše ćudi“[1] kao i: „Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor“.[2] Na temelju ovih i drugih ajeta, te mnogobrojnih Poslanikovih hadisa, naš Poslanik se označava osobom najljepšeg, najpotpunijeg morala, osobom koja je dobila „Božanski legitimitet“ da bude vođa, da bude uzor, paradigma u svakoj životnoj prilici. Mi muslimani, nemamo dilemu ko je dostojan naše privrženosti i slijeđenja, može postojati problem, koliko smo u tome dosljedni.

U kontekstu naslovljene teme, čini se zanimljivim razmatrati pitanje glavnih odlika Muhammedove, a.s., poslaničke misije i njegovog statusa kao najljepšeg i neprikosnovenog uzora na jednoj komplementarnoj ravni. I to baš ovim redoslijedom: koje su glavne odlike njegove Poslaničke misije i u kakvoj su one vezi sa njegovim statusom kao najljepšeg i neprikosnovenog uzora?

Glavne odlike Muhammedove, a, s., poslaničke misije

Svi Božiji poslanici su bili ljudi iznimno jake psihološke, emotivne a posebno duhovne konstitucije. Oni su nosili najtežu misiju koja čovjeku, uopće može biti povjerena. Stoga su, svi oni, posjedovali vanrednu snagu, sposobnost, mudrost itd., nedostižne za druge ljude.

Pa ipak, naš Poslanik, iako su svi poslanici naši, odlikovao se sa tri specifičnosti koje se odnose samo na njega, odnosno, daleko najviše na njega.

Muhammed, a.s., je čovjek o čijem životu (kako onom prije poslanstva, tako i u periodu dok je bio Poslanik) se zna viže nego o životu bilo kojeg drugog Poslanika ili bilo kojeg drugog čovjeka. Drugim riječima kazano, ne postoji ljudsko biće o kojem više znamo nego što je to naš Poslanik. Gotovo svaki djelić njegove biografije, njegovo razumijevanje vjere i iskustvo vjere – zapisano je u brojnim historijskim i hadiskim djelima, od kojih su mnoga prevedena i na naš jezik.
Muhammed, a.s., je Poslanik koji je, na individualnom i društvenom planu, u punijem smislu, ili ako hoćete, potpunijem smislu, proživio život više nego ijedan drugi poslanik.
Muhammed, a.s., je rođen kao potomak jedne aristokratske porodice iz uglednog plemena, ali nije rođen kao princ, kome je sve obezbijeđeno; on je od malih nogu, kao dječak, morao raditi i privređivati. Nekoliko godina je živio kao nomad, čuvajući stoku sa djecom svoje pomajke Halime. Kasnije, sa amidžom Ebu Talibom obavlja trgovačke poslove.
Prije nego što je došao na ovaj svijet postao je siroče. Imao je, dakle, i to iskustvo.
Muhammed, a.s., je bio bračni drug, bio otac, djed, roditetelj koji je proživio iskustvo gubitka (smrti) vlastite djece. Poznato je da su sva njegova djeca, osim kćerke h. Fatime, umrla za vrijeme njegova života. Iskusio je šta znači biti bespomoćni evlad i ožalošćeni roditelj.
Nadalje, Muhammed, a.s., je učinio hidžru. Živio je muhadžirski život i iskusio sve njegove tegobne strane.
Muhammed, a.s., je bio sudija, vojskovođa, vladar. Uz sve ovo pobožan toliko da su mu noge otjecale od stajanja prilikom klanjanja noćnih namaza.

Isa, a.s., na primjer, može biti izvanredan primjer pobožnosti, velikodušnosti i praštanja, ali Isa-a, a.s., ne možemo uzeti za uzora kao bračnog druga, kao roditelja, kao državnika itd., jer nije imao porodicu[3] i nije pravio državu. S druge strane, Davud, a.s., i Sulejman, a.s., su bili vladari – kraljevi, ali mi o njihovim životima znamo veoma malo.

Dakle, naš Poslanik je i na individualnom i na društvenom planu proživio život u najpunijem i najpotpunijem smislu. Ovo se nije desilo slučajno. Allah, dž.š., je njemu namijenio status najljepšeg i najkompletnijeg uzora i zbog toga se njegov život odvijao u svoj svojoj dramatičnosti i osebujnosti.

Muhammed, a.s., je bio posljednji Božiji Poslanik[4]. Ovo je mogao biti samo jedan čovjek i jedan poslanik. I to je naš Poslanik, Muhammed, a.s. Sa njim se zvršava Božanski ciklus javljanja čovjeku, ciklus Božanskog izravnog vođenja čovjeka itd.

Muhammed, a.s., kao uzor i glavne odlike njegove poslaničke misije – komplementarna ravan

Sada ćemo razmotriti pitanje koje smo na početku ove rasprave naznačili, a to je: u kojem smislu su glavne odlike Muhammedove, a.s., poslaničke misije u komplementarnoj vezi sa njegovim statusom najljepšeg i nepriksnovenog uzora. U ovom slučaju ćemo se opredijeliti za pristup obrnutim redoslijedom.

Već smo ranije elaborirali općeprihvaćeni status našeg Poslanika kao naj naj uzora i utemeljenost tog statusa u osnovnim vrelima islama. Sada nam preostaje jedno logično pitanje: „ Da Muhammed, a. s., nije posljednji Allahov Poslanik, šta bi to značilo za nas“? Da on nije posljednji, kao što jeste, važilo bi učenje i šeriat onog poslije njega. Znamo, kada, na primjer, neki autoritet vlasti donese neki normativni akt, on vrijedi dok ga isti ne stavi van snage u cijelosti ili djelimično. Pa kada se donesu izmjene i dopune nekog normativnog akta, tada ostaje da važi ono što je netaknuto, dok ono što je izmijenjeno ne važi u ranijoj, nego u novoj, izmijenjenoj formi. Allah, dž.š., je Svoju Objavu kroz ljudsku povijest slao raznim poslanicima i narodima. Jedan aspekt Objave je uvijek ostajao nepromijenjen a drugi je Allah, dž.š., mijenjao, ovisno o zrelosti i potrebama ljudske zajednice.

Muhammed, a.s., je posljednji Božiji Poslanik, sa posljednjim izdanjem Božije objave, i zato on jeste i može biti uzor.

To što je Muhammed, a.s., u najpunijem ili najpotpunijem smislu, i na individualnom i na društvenom planu proživio život, za nas ima veličanstveno značenje. To zapravo znači, da gotovo ne postoji situacija, ljudsko iskustvo, koje Poslanik nije proživio. Pa, ako si siroče, sjeti se da je i Poslanik bio siroče; ako moraš naporno da radiš da bi prehranio svoju porodicu, sjeti se da je i Poslanik, cijelog života, svojim rukama zarađivao opskrbu za sebe i svoju porodicu. Ako ti Allah, dž.š., oduzme evlada, sjeti se da je i Poslaniku, za njegova života, umrlo šestoro djece. Ako si kušao muhadžirske muke, sjeti se da je i naš Poslanik bio muhadžir, da je prilikom hidžre bio životno ugrožen. Ako si muž, otac ili djed, znaj da je i Poslanik bio sve to. Ako si sudija ili vladar, opet imaš uzora u Poslaniku.

Evo zbog čega je on milost za nas. Zbog toga što u svakoj životnoj situaciji, u svakom životnom izazovu, mi Poslanika možemo približiti sebi, gotovo posaditi pored sebe i reći: „Allahov Poslaniče, ti si ovo proživio, ti si bio u ovakvom halu, ti si se ponio na ovakav način, ti si nam ostavio u vasijjet kako da i mi postupimo.“

Šta bi ovo dvoje vrijedilo da mi to sve ne znamo, da to nije zapisano, da to nije sačuvano. Ali, Allah, dž.š., se pobrinuo da njegovi robovi ne ostanu u tami. Darovao im je vječno svjetlo. Svjetlo koje niko neće moći ugasiti do Sudnjeg dana. To je svjetlo Njegove objave – Kur’ana, i svjetlo Poslanikovog sunneta. Na nama je da odlučimo. Hoćemo li ići za Allahovim nurom ili ćemo ostati u tami. Allah, dž.š., i njegov Poslanik nas potiču na ono prvo, iblis i naše strasti, na ono drugo.

Ovi mevludski dani su dobra prilika, da u odnose sa našim Poslanikom, pokušamo unijeti novu vrijednost, novi kvalitet. Naime, koliko god da znamo o našoj vjeri, o životu i naučavanju našeg Poslanika, biće nam jako korisno, ako se u svakoj prilici, pred svakim životnim izazovom, sjetimo našeg Poslanika kroz dva pitanja: