Poštovani džemate, na kraju smo 1439. hidžretske godine. Na prelazu između dvije hidžretske godine, uvijek se iznova prisjećamo događaja hidžre. Hidžra nije puko preseljenje Muhammeda, a.s., zajedno sa ostalim muslimanima iz Mekke u Medinu, nego je i prelazak u novo razdoblje, u nove uslove i nove mogućnosti. To je prelazak iz torture, okupacije i ugnjetavanja u slobodu. Mnogi događaji iz historije Islama mogu nam poslužiti kao svjetionici koji nam osvjetljavaju put dobra, a čini se da hidžra, kao prekretnica u Poslanikovoj misiji, nudi najviše poruka.
Ako analiziramo stanje muslimana prije hidžre, možemo na trenutak vidjeti jednu bezizlaznu situaciju. Muslimani su bili potpuno obespravljeni, bez mogućnosti slobodnog praktikovanja vjere, kretanja i učešća u javnom životu. Čak su u određenim periodima bili i totalno izolovani, bez hrane, vode i bilo kakvog kontakta sa ostalim svijetom. Problem se, zaista, činio nerješivim.
Međutim, Poslanik a.s. i ashabi nisu očekivali pomoć i zaštitu od svjetskih vladara, niti od bilo koga sa strane, nego su bili oslonjeni samo na Allaha. A Allah garantuje u Kuranu da će naći izlaz onome ko se Njega boji i ko se na Njega osloni:
U suri Et-Talak, Allah Uzvišeni poručuje: ”A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada”.
Allah je dao izlaz u hidžri a Poslanik a.s. je sa ashabima razvio kvalitetnu strategije i pokazao organizacijske sposobnosti, sa kojima je hidžra u tako teškim uslovima uspješno završena. To nam poručuje da nije samo dovoljno oslanjati se na Allaha i čekati pomoć. Nego, oslanjati se na Allaha i ulagati maksimalan trud. U tim okolnostima Allah daje izlaz i uspjeh.
Aktivnosti hidžre su započele Poslanikovim razgovorom na Akabi sa nekolliko Medinelija. Slijedeće godine ih je došlo 17 i tada su obećali Poslaniku i prisegu dali da neće pripisivati druga Allahu, da neće blud činiti, neće krasti, neće potvarati i neće ubijati djecu iz straha od neimaštine. Da bi ostvarili saradnju, Poslanik a.s. je u prvom razgovoru vidio dobru namjeru za saradnjom, a u slijedećem koraku je postavio temeljne principe saradnje i tražio da se poštuju. Iz toga učimo mnogo o saradnji. Moramo imati jasne principe i možemo sarađivati samo sa onima koji poštuju nas i naše principe.
Osim toga, poslanik je poslao mladića Musab ibn Umejra kao misionara u Medinu, koji je za kratko vrijeme učinio da u Medini nije bilo ni jedne kuće a da neko iz nje nije prihvatio Islam.
Na taj način je bio siguran da se može pouzdati u stanovnike Medine. Također, to govori o vrijednosti mladih ljudi. Onih koji su dobro odgojeni i obrazovani, čvrsti i stameni. Kada se takvima povjeri neka funkcija oni je kvalitetno obave, bez kalkulacija, iskreno, od srca, jer su neiskvareni, ne znaju drugačije. A poslanik a.s. se mnogo oslanjao na omladinu jer je znao da ga oni neće izdati. Alija r.a. je bio mladić kada je ostao u postelji. Erkam ibn erkam je, također, bio mladić.
Kada je poslanik a.s. naredio da se čini hidžra, muslimani su odlazilli u grupama. Skrivali su se, i najčešće su po noći izlazili iz Mekke. Međutim, bilo je i onih koji su pokazali hrabrost koju je teško opisati. U tako teškim okolnostima Omer r.a. je opasao mač i uzeo strijelu, otišao kod Kabe i obratio se mušricima: „Evo i ja na Allahovom putu činim hidzru kako bih sačuvao vjeru. Ako ima neko ko će od svoje žene napraviti udovicu a od svoje djece siročad neka mi stane na put.“ Od Omera učimo da se strah neprijatelju ne treba pokazivati niti težak položaj otkrivati. Naprotiv, ovakvim riječima on je sigurno ulio strah u srca neprijateljima i zato se niko nije suprostavio.
Kada su mušrici čuli da će Poslanik a.s. otići, nekoliko puta su razgovarali šta da urade. Niko da kraja nije smio preuzeti odgovonost da ga ubije iz straha od osvete. Zato su se svi složili oko prijedloga da se sakupe najsnažniji mladići iz svakoga plemena i da ubiju Poslanika a.s. Na taj način će sva plemena biti odgovorna i u tom slučaju će izbjeći odgovornost i opravdati se. To je prva koalicija koja je okupljena da se napadne Islam. Koliko smo samo mi svjedoci sličnih koalicija. Koliko smo puta vidjeli kako se lahko dogovore bjelosvjetski močnici da udare na Islam i da ubijaju muslimane. I svaki put to urade prema ovom mušričkom sistemu u kojem neće biti odgovorni. Naprotiv, danas to predstave kao pomoć muslimanima.
Za putovanje je Poslanik a.s. izabrao prijatelja. Učinio je hidžru sa najboljim prijateljem Ebu Bekrom.
Ebu Bekr je ostao čvrt i postojan. Vjerovao je Muhammedu a.s. kada su mnogi posumnjali, a svoje prijateljstvo dokazao je i tokom hidžre, kada je bio Poslanikova vjerna sjenka na dalekom putu između Mekke i Jesriba. Prijatelj je potreban svakome od nas i svi bismo željeli imati što više onih u koje se možemo pouzdati, i u koje imamo bezuvjetno povjerenje. Ukratko, svi želimo prijatelje. Međutim, da bismo, zaista, imali prijatelja, moramo i sami biti prijatelj. Suludo je očekivati nečije povjerenje ukoliko ga nema s naše strane. Nemoguće je tražiti od drugih da budu iskreni prema nama a mi sami ne biti takvi.
Za vrijeme putovanja Ebu Bekr je išao malo ispred, pa malo iza Poslanika a.s. Zatim, čas sa desne, čas sa lijeve strane. Poslanik ga je upitao: „Zar želiš da tebe snađe nevolja koja je meni namijenjena“. Ebu Bekr odgovori: „Kunem se Allahom koji te je poslao sa istinom da želim da se meni desi nevolja koja je tebi namijenjena“. Ebu Bekr nas uči da za vjeru budemo spremni pokazati žrtvu, podnijeti neugodnosti. Kao Ebu Bekr oko poslanika mi možemo bdijeti i čuvati farzove i ibadete, žrtvovati vrijeme, komoditet, i pokazati spremnost.
Kada su došli do pećine, Ebu Bekr je ušao prvi i začepio je rupe u pećini da ne bi nešto izišlo i ujelo Poslanika a.s. Jedan otvor nije imao čime zatvoriti pa je naslonio svoju nogu i tako ga osigurao. Nakon što je Poslanik a.s. zaspao, baš na taj otvor je zmija ujela Ebu Bekra za nogu. On se strpio ali je suza kanula i probudila Poslanika. Ebu Bekr nas uči da kada vidimo opasnost za svoje prijatelje, ili za bilo koga od vjernika, da ih zaštitimo, da preventivno djelujemo. San je mir i spokoj pa bismo trebali zatvoriti sve potencijalne opasnosti za svoje prijatelje, za muslimane da ih ništa ne uznemiri. Nažalost, mnogo je onih koji se naslađuju tuđim uznemiravanjem i jedva čekaju da nešto uznemiri njihove poznanike. A uzemiravanje muslimana je veliki grijeh. Zato je Poslanik a.s. rekao da je najbolji od nas onaj od cijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani.
Kada su došli u Medinu Poslanik a.s. je sagrdio džamiju, i ona je temelj u životu vjernika. Pored toga je uradio još dvije značajne stvari. Prva je bratimljenje muslimana. Naime, poslanik a.s. je uvidio da su muhadžiri u teškom stanju, da nemaju sredstava za život. Taj problem je riješio tako što je pobratimio muhadžire i ensarije i tako su se međusobno pomogli, kao braća. Uveo je čak i jednu privremenu mjeru, a to je da se i naslijeđuju oni koji su pobratimljeni, pa ju je ukinuo kada je prestala potreba za njom. Među muhadžirima je bilo sposobnih pojedinaca. Abdurahman ibn Avf je odmah počeo trgovati, i za kratko vrijeme je postao je dan od najbogatijih ashaba. Ali Poslanih a.s. je htio da napreduju kao društvo, kao zajednica, kao džemat a ne kao pojedinci. Poslanik a.s. se nije brinuo samo za svoju porodicu, svoje rodjake, svoje prijatelje. Njih je mogao lahko zbtinuti i u tako teškim okolnostima, koristeči se funkcijom vlasti pa i poslaničkim autoritetom. Naprotiv, on je nastojao voditi računa o svim članovima društva i smanjiti jaz između imućnih i siromašnih.
Druga stvar je Medinska povelja ili Medinski ustav. Poslanik a.s. je time uspostavio pravila koja će svi poštovati, a koja će svačije pravo štititi. Muslimanska zajednica, džemat, moraju imati jasna pravila koja ce se poštovati, u kojem okviru će se djelovati i načine na koje će se reagovati i eventualne poteškoće rješavati. Kada se pravila ne poštuju, onda je anarhija. A Alija r.a. je rekao da je gori jedan dan anarhije od godina nepravedne vlasti. Zato je potrebno da svi poštujemo zakone, pravila, i države i islamske zajednice a da naše aktivnosti i napori vode prema njihovom poboljšavanju a ne prema anarhiji. To je sunnet.
Molim Allaha da budemo od onih koji se samo Njega boje, samo od Njega pomoć traže, da stalno razmišljamo kako da napredujemo, da ulažemo truda u vlastiti napredak ali i napredak svih članova naše zajednice, da čuvamo jedni druge te da poštujemo i unaprijeđujemo naše zakone i pravila. Amin.
mr. Ahmet-ef. Skopljak, Imam, hatib i mu’allim Istiklal džamije
