Zahvala Allahu, dž.š., Gospodaru svega. Neka je salavat i selam na Vjerovjesnika Muhammeda, s.a.w.s., njegove časne ashabe, njegovu porodicu, šehide islama i sve njegove sljedbenike.
Allah, dž.š., nam poručuje: „ Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete!“ /Maide, 8/ Islam nam popisuje da imamo lijepe izgrađene međusobne odnose. Vadžib nam je da budemo braća koja se vole, žive u međusobnoj ljubavi, koja se ophode jedni prema drugima najljepšim islamskim adabima. Ti islamski adabi vode nas prema islamskom ahlaku i udaljavaju nas od pokvarenog morala, čiste naša srca od mržnje i čine naše ponašanje plemenitim islamskim ponašanjem. Prenosi Enes ibn Malik, r.a., da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: „ Nemojte se međusobno mrziti, zavidjeti jedni drugima, biti u neprijateljstvu niti prekidati međusobne odnose, budite, o Allahovi robovi, braća. Nije dozvoljeno muslimanu da izbjegava svoga brata muslimana (tj. da bude u svađi sa njim) više od tri dana.“ /Buharija i Muslim/
Prva poruka hadisa je „ Nemojte se međusobno mrziti.“ Mržnja truje ljudsko biće i čini ga nesposobnim da zasija svjetlom koje će mu osvjetljavati Pravi put i voditi ga ispravnim stazama. Mržnja trasira sasvim pogrešne staze razmišljanja i ostavlja loše tragove u shvatanjima takvih osoba. Ona je najopasniji otrov koji truje naše tijelo i dušu. Časni Kur’an i sunnet Muhammed, s.a.w.s., na mnogo mjesta traže odgovornost i govore o istoj za sve ono što kažemo ili uradimo. Vjernik se ne može radovati tuđem grijehu i govoriti da je sretan što je nekog zadesila neka nesreća, belaj, musibet i teškoća. To je očiti znak mržnje i slabe vjere kod dotične osobe. Mržnja unosi neslogu, razdor u porodicu, džemat, društvo i zajednicu. Insan ne smije dozvoliti da ga ponese neka vrsta prednosti nad nekim, pa da to bude razlogom izbijanja mržnje spram njega. Jednim nepromišljenim postupcima možemo sebe dovesti pred opasan ponor. Zato nas Uzvišeni Allah, dž.š., savjetuje na sljedeći način: „ O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Hudžurat: 6) Iz ovog ajeta zaljučujemo da nas naša nepromišljenost vodi sigurno na kajanje i žaljenje što smo nešto na takav način uradili. To kajanje može biti beskorisno, jer možda je našim postupkom oštećena nečija čast i dostojanstvo, možda smo počinili svojim postupkom potvoru i posijali smutnju, fesad i nered. Stoga naš jezik ne bi trebao biti brži od naše pameti i razmišljanja. Pored onoga što nas se ne tiče treba proći dostojanstveno, a nevjerovati svemu onome što čujemo i vidimo, još pogotovo ne graditi svoj stav o tome samo na osnovu toga što čujemo i vidimo. Ovaj dio hadisa je dovoljno upozorenje da se čuvamo mržnje prema drugom. Vara se onaj koji misli da mu je vjera čvršća i jača time što on pokazuje mržnju prema nekome, takav je u očitoj zabludi i blizu samouništenja. Nema ništa bolje za dobre međuljudske odnose nego li se međusobno selamiti i vesela lica jedan drugog susretati. A nema ništa gore niti opasnije nego da jedan od drugog leđa i glavu okrećemo i time pokazujemo da smo mi eto kao nešto važni. Zar je vrijedno nekoga mrziti i iskazivati nepoštovanje, a trebali bi da se volimo u ime Allaha, dž.š.
Druga poruka hadisa je „ zavidjeti jedni drugima.“ Zavist je kada čovjek želi da nestane blagodat koju je Allah, dž.š., dao njegovom bratu muslimanu. Zavist je jedna od bolesti srca, što znači da je duboko u nutrini ljudskog bića i teško se s njom nositi. Ona se liječi sa iskrenom bogobojaznošću i zadovoljstvom sa onim što je Uzvišeni Allah, dž.š., dao čovjeku. Zavist i ljubomora spadaju među najdestruktivnije bolesti i emocije koje čovjek može imati prema drugim ljudskim bićima. Zavidnošću se zavidnik udružuje sa prokletim Iblisom, nevjernicima i munaficima koji mu’minima žele nesreću i propast. Onaj kome se zavidi, biva očišćen od grijeha time što se prema njemu čini nepravda, koja prerasta u ogovaranje ili čak potvaranje, tako da će se od zavidnika na Sudnjem danu oduzimati dobra djela, sve dok ne postane pravi gubitnik, koji je u zlobi živio dunjalučki život, a na budućem svijetu je pravi bijednik i stradalnik. Islam dopušta i podstiče ljude da se usavršavaju i da bolje odrađuju poslove i zaduženja, ali bez pokazivanja zavidnoosti. Možemo s lahkoćom ustanoviti da je osnovni uzročnik zavisti neznanje o sebi i o drugima.
Draga braćo! Zavidnost je šejtanska bolest, nešto sa čime se izražava nezadovoljstvo prema Allahovoj, dž.š., volji i odredbi. Ona brzo kvari međuljudske odnose i što je opasnije od toga jeste da ne potpada pod bilo kakve ovodunjalučke sankcije kao što potpadaju kleveta i uvrede. Želja da i mi posjedujemo neke vrline naše braće i sestara, ne smatra se zavidnošću, već iskrenom željom. Ovo nam potvrđuje hadis od Poslanik, s.a.w.s., da je rekao: „ Nema zavidnosti izuzev dvojici: čovjeku kojem je Allah podario imetak, pa ga on troši na putu istine i čovjeku kojem je Allah darovao mudrost, pa on po njoj sudi i podučava druge!“ /Buharija i Muslim/ Na nama je braćo da se utječemo našem Stvoritelju od raznih zala, među kojima je i zavidnost, na što nam ukazuje kratka kur’anska sura El-Felek.
Treća poruka hadisa je „ biti u neprijateljstvu niti prekidati međusobne odnose, budite, o Allahovi robovi, braća. Nije dozvoljeno muslimanu da izbjegava svoga brata muslimana (tj. da bude u svađi sa njim) više od tri dana.“ Život u društvu, među ljudima, dijeljenje njihovih uspjeha i neuspjeha, lagodnosti i tegoba jedno je od načela koje islam vrjednuje. Popravljanje međuljudskih odnosa od izuzetne je važnosti. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „ Zaista su vjernici braća, pa dvojicu braće svoje izmirite i Boga se bojte, ne bi li vam milost ukazana bila“ /Hudžurat, 10/ Današnji čovjek se okreće samo onome što vidi i što mu trenutačnu korist donosi, zatvarajući oči spram viših i trajnih vrijednosti te nastojeći zadovoljiti samo sebe i svoje materijalne potrebe. Čovjek uvažava i poštuje samo onoga od koga dobiva tu trenutačnu materijalnu korist.
Dobri međuljudski odnosi su osnovni preduvjet napretka jedne porodice, džemata, zajednice i na kraju Ummeta. Kada je društvo kompaktno i njegovi članovi jako povezani onda ono napreduje i biva uspješno na svim poljima ljudske djelatnosti. Međutim, kada u društvu dođe do razdora, podjela, nesuglasica to je jasan znak urušavanja i propadanja tog društva. Jako islamsko bratstvo je preduvjet osmišljenog i organiziranog rada unutar džemata, društva, ali i jaka brana koja štiti muslimane i islamsku zajednicu od svih vanjskih udaraca i utjecaja neprijatelja islama i muslimana. Život, čast i imovina brata muslimana su sveta i nepovrediva prava. Bitno je imati dobro mišljenje o bratu muslimanu. Voljeti brata muslimana zato što je musliman, što slijedi Božiju riječ. Biti spreman praštati, prelaziti preko grešaka, nepažnje i zla koja nam brat musliman nanosi. Razvijati osjećaj i svijest o zajednici. Sa osmijehom se susretati sa bratom muslimanom i oslovljavati ga njemu najdražim imenom ili zvanjem. Uvijek raditi na zbližavanju i pomirenju ljudi, a ne na udaljavanju jednih od drugih. Nikada ne ismijavati i ne rugati se bratu muslimanu. Zabranjena je međusobna mržnja, zavist, neprijateljstva i prekidanje odnosa. Zabranjeno je uznemiravanja muslimana na bilo koji način. Zabranjeno je izbjegavanja brata muslimana više od tri dana. Islamski moral nema ništa sa gore spomenutim stvarima.
Nalazimo se u mjesecu redžebu, jednom od četiri sveta mjeseca zato ga iskoristimo na najbolji način, jer ne znamo hoće li nam biti omogućeno iduće godine i da li ćemo ga doživjeti. Činimo što više dobrih djela, postimo, klanjajmo nafile, upućujmo dove i molimo Allaha, dž.š., za oprost naših grijeha. U njemu se učinjena dobra djela višestuko vrednuju, ali su i grijesi počinjeni u njemu teži nego u nekim drugim mjesecima. Iskoristimo mjesec redžeb i spremajmo se polahko za dolazak mjeseca ramazana. Molim Allaha, dž.š., da nas uvede u Džennet! Amin!
Mart 2018.god. / 12. Redžeb 1439.H.god.
Hutbu napisao: hfz. mr. Maid-ef. Ibrahimović
Imam, hatib i muallim džemata Soukbunar, MIZ Sarajevo
