Čovjek je, voljom Stvoritelja, individualno biće sa specifičnim osobinama koje ga čine prepoznatljivim. Istovremeno, on pripada raznim kolektivima – željenim i manje željenim.
U ljudskim životima posebne su pripadnosti onim kolektivima čiji članovi dijele iste vrijednosti.
Takav kolektiv je džemat – zajednica u koju pristupamo kao pojedinci sa svim ličnim različitostima, ali pokrenuti jednakim namjerama; pasti na sedždu Gospodaru, sticati Njegovo zadovoljstvo, razmijeniti konstruktivne ideje, upoznati članove vlastite zajednice, razumjeti društvene potrebe i biti koristan.
Džemat je pokretač svega navedenoga.
Padajući na sedždu u kolektivu, skupa sa drugima, naglašeno osjetimo smisao našeg postupka i svjedočimo snagu i vrijednost namaza.
Razmjenjujući ideje sa džematlijama, proširujemo vidike učeći od iskustva pobožnih i nudeći vlastito iskustvo kao pouku drugima.
Uz upoznavanje članova zajednice, shvatamo širinu i raznolikost ljudskih karaktera koji, premda takvi, uz iskrene namjere djeluju kao jedno za uspjeh džemata i kolektiva.
Kada razumijemo potrebe zajednice, onda umijemo svoje vrijeme i sposobnosti staviti njoj na raspolaganje. U džematu znamo prepoznati priliku da ostavimo traga na dunjaluku tako što ćemo raditi za zajednicu onako kako radimo za vlastitu kuću i avliju.
To nas uči da ne budemo sebični. Ma koliko se svijet nekad činio sebičnim, džemat nam pokazuje smisao nesebičnosti i ne dozvoljava prihvatanje negativnog općeg trenda (sebičnosti ili bilo kojeg drugog).
Savjestan džematlija će, uz ovakvo razumijevanje, pored brige za opće dobro povesti računa i o drugim članovima svog kolektiva, svjestan činjenice da se snaga zajednice nerijetko mjeri snagom njenog najslabijeg člana.
Mudrost je prepoznati svoju individualnost. Uspjeh je iskoristiti je. Pobjeda je staviti je na raspolaganje zajednici.
Pripadnost džematu je pobjeda.
N. Gondžić
