Piše: Edina Sokolović- Lazović, MA psihologije
Nakon još jedne školske godine idemo na raspust kako bismo se opustili i obnovili svoju energiju za narednu školsku godinu i nove radne pobjede. Međutim, osim fizičkog odmora, ljeto je vrijeme i za samorefleksiju šta smo to uradili dobro, a šta trebamo redefinirati.
Stoga, Savjetovalište za brak i porodicu Medžlisa islamske zajednice Sarajevo, nudi ljetni serijal tekstova o roditeljstvu pod naslovom . Pisat ćemo o temeljima u porodici, odgojnim stilovima, komunikaciji, zdravim granicama koje uspostavljamo, mentalnom zdravlju u porodici i savremenim izazovima porodice
Kuća koja se stalno gradi: šta nas roditeljstvo zapravo uči
Roditeljstvo je jedina preživjela stvar u rukama amatera rečenica je kojom započinjemo serijal tekstova o roditeljstvu. Na prvi pogled rečenica djeluje ironično i roditelje stavlja u poziciju da imaju opravdanje za svoje greške u najvažnijoj ulozi života. Međutim, interpretacija ove rečenice koju bih željela naglasiti jesu mogućnosti koje kao roditelji imamo kroz neophodnost permanentnog učenja, tako da, kada se sjetimo našeg prvobitnog amaterizma možemo reći da smo napredovali i postavili temelje da gradimo spratove naše kuće zvane porodica. Stoga ova interpretacija uključuje još neke važne poruke, kojima ćemo se vratiti kasnije.
Najčešća asocijacija na roditeljstvo je ljubav. Ona uključuje nekoliko psiholoških nivoa: emocionalni, kognitivni i ponašajni dio. Na emocionalnom nivou ljubav je složena emocija, pa osjećamo radost, nježnost, uzbuđenje, a ponekad i strah od gubitka. Naše misli i uvjerenja kroz ljubav kažu ta osoba mi je važna i prema tome usmjeravaju naše ponašanje briga, pažnja, ulaganje u odnos, želja za bliskošću i povezanošću. Kada nekoga volimo, onda nam je stalo do te osobe, brinemo se za nju, radujemo se njenoj sreći, želimo da je sigurna i brinemo za njenu dobrobit. U kombinaciji ove tri komponente, govorimo o emocionalnoj povezanosti, povjerenju, osjećaju sigurnosti, spremnost na davanje i primanje podrške, slušati, razumjeti, poštovati granice, opraštati, ulagati trud u odnos.
Nerijetko, kao roditelji ljubav smo ipak ograničili na brigu, strah od gubitka i osjećaj ugroženosti, pa svjesno ili nesvjesno zauzimamo prezaštitnički i kontrolirajući oblik roditeljstva u kojem stalno provjeravamo dijete i njegove obaveze, rješavamo probleme umjesto djeteta ili dajemo gotova rješenja, teško dopuštamo samostalnost i greške, previše se miješamo u školu, odnose i odluke djeteta. Osim toga, često imamo uvjerenje da moramo djetetu obezbijediti maksimalnu zaštitu i podršku, što u praksi znači olakšati i osigurati sve, kako dijete ne bi imalo poteškoće ili doživjelo neuspjeh. Ova forma lebdećeg roditeljskog ponašanja naziva se helikopter roditeljstvo i zahtijeva stalnu intervenciju u životnim i školskim situacijama, pri čemu dijete čini pasivnim posmatračem, ograničava razvoj samostalnosti, samoregulacije, vještina rješavanja problema i suočavanja sa stresom. S druge strane, ističe strah od greške, ovisnost o roditeljima, anksioznost i nesigurnost u socijalnim i školskim situacijama.
Da se vratimo interpretaciji rečenice s početka teksta i pokušamo zaključiti: možda jesmo amateri, ali imamo priliku usavršavati se i učiti, a kroz to učenje osim brige i straha u fokus staviti druge važne osobine ljubavi roditelja koje smo već spomenuli, a to su slušati, razumjeti, poštovati granice, opraštati, ulagati trud u odnos sa djecom, biti posvećeni, emocionalno dostupni, dopustiti grešku i prići joj kao potencijalu za učenje, i možda ponajviše dati djetetu mogućnost izbora i mogućnost da sudjeluje u donošenju odluka. Kada počnemo odmalena i osiguramo razvoj jakog korijena samostalnosti i samoregulacije, kasnije ćemo lakše moći nadograđivati i usavršavati ne samo naš odnos sa djecom, nego im osigurati toliko važno okruženje povjerenja, sigurnosti za razvoj zdrave i zrele ličnosti.
Sigurno dijete: šta mu zaista treba
Dijete razvija osjećaj sigurnosti kada raste u okruženju koje mu pruža ljubav, stabilnost i predvidljivost, kao i emocionalnu dostupnost.
Ljubav, koju smo već ranije opisivali, u okviru teme sigurnosti odnosi se na prihvatanje bez uslovljavanja, na osjećaj da je dijete vrijedno i kada griješi, te na toplinu i nježnost u odnosu s roditeljima. Posebno važan pojam, koji je uveo jedan od vodećih humanističkih psihologa Carl Rogers, je bezuslovo pozitivno prihvatanje. To znači da dijete prihvatamo i poštujemo i da ga ne osuđujemo kao dobro ili loše. To najčešće dođe do izražaja kod materijaliziranja vrijednosti djeteta, pa ono više vrijedi ako je poslušno, ima dobre ocjene, postigne neki uspjeh i sl. Tu je važno napraviti razliku da kada kod greške prihvatamo osobu, to ne znači da odobravamo neprihvatljivo ponašanje. Fokusiramo se na djelo i nešto što nije urađeno dobro, ne na ličnost i vrijednost ličnosti. Time jačamo samopouzdanje, smanjujemo strah od odbacivanja, omogućavamo zdrav emocionalni razvoj i pomažemo djetetu da se mijenja bez osjećaja krivice.
Stabilnost i predvidljivost se odnosi na jasna pravila i granice, stabilne rutine (obroci, higijena, spavanje, škola), roditelje koji se ponašaju dosljedno (to važi i za druge važne osobe poput učitelja i profesora), te svijest da postoje odrasli koji ga štite i na koje se može osloniti, a ne osobe koje će ga osuđivati. Zadatak roditelja je postavljanjezdravih granica i dosljednost u poštivanju istih. Dijete tako ima okvir unutar kojeg može i zna kako funkcionirati, i neće biti zbunjeno i nesigurno. Porodica je mjesto sa najvećim izazovima u postavljanju granica, pa ćemo se rijetko složiti da prihvatimo djetetovu granicu da ne voli nešto jesti ili mu je neprijatno u društvu određenih osoba, kao i to da čuva mlađeg brata ili sestru. Ignoriranjem njihove granice djeca se osjećaju usamljeno, zanemareno i procjenjuju da njihove potrebe nisu važne ili su opterećavajuće za druge osobe, pa opet nose osjećaj krivice. Zato je važno razumjeti šta postavljanje granica znači i kako razlikovati popustljive, krute i zdrave granice. Osim toga, važno je osvijestiti da dijete neće odmah znati postaviti granice i saopćiti to na prihvatljiv način, ali kao roditelji neophodno je modelirati, tj. pokazati svojim primjerom. Brojni su benefiti postavljanja granica, a neki od najvažnijih su da pružaju osjećaj sigurnosti, definiraju uloge u međuljudskim odnosima, prenose poruku o prihvatljivom i neprihvatljivom ponašanju, pomažu da se prepoznaju naše potrebe i da ih izrazimo, te gradimo zdrave odnose bez nejasnoća, a jasnoća je spas za međuljudske odnose. Neophodno je biti dosljedan u poštivanju granica, ali i biti spreman na fleksibilnost, kada to situacija zahtijeva. Za poštivanje granica svakako djetetu treba dati podstrek i neku privilegiju, kao i sankciju za nepoštivanje uspostavljenih granica, tj. neprihvatljivo ponašanje.
Konačno, važan dio sigurnosti je i emocionalna dostupnost roditelja, tj. prostor u kojem će dijete izraziti svoje emocije i biti saslušano i shvaćeno. U praksi to znači da roditelj sluša dijete kada govori o svojim osjećajima, uspostavlja kontakt očima, neverbalno daje do znanja da je zainteresiran i da prati, primjećuje kada je dijete tužno, uplašeno ili uznemireno, ne umanjuje emocije govoreći „nije to ništa“ i “proći će”, reaguje smireno i podržavajuće bez panike i eskalacije, pomaže djetetu da imenuje i razumije ono što osjeća. Za sve to je potrebno puno znanja, strpljenja i vježbe komunikacijskih vještina. Svejedno, to ne treba biti obeshrabrujuće, jer često, samo zainteresiranost i prisutnost roditelja koji gleda i sluša dijete, djeluje iscjeljujuće i pruža neophodnu sigurnost.
Čujem te: snaga roditeljskog slušanja
Jeste li se ikada zapitali postoji li razlika između glagola čuti i slušati? Vrlo često ga izjednačavamo, ali i pojednostavljujemo. Kada je glagol čuti u pitanju, njegovo značenje ovisi o fiziologiji i biologiji i ako nam sluh nije oštećen, ne možemo izbjeći čuti nešto, osim ako začepimo uši. Glagol slušanje znači opažati, primjećivati, primati zvukove i biti ih svjestan. Slušanje, u psihološkom smislu uključuje ulaganje truda u to da što bolje shvatim/razumijem što mi dijete poručuje, tj. da značenje njegovih riječi razumijem što sličnije onome kako je ono htjelo da bude shvaćeno. Slušanje je viši kognitivni proces i on je pod našom kontrolom i može se naučiti i usavršiti.
Nije rijetkost da u se u razgovorima većina roditelja pita šta se ima učiti i vježbati kada je riječ o slušanju. Najčešće ta pitanja dolaze zbog pogrešnih uvjerenja o slušanju, npr. da čim sam s nekim ko govori, čujem ga i razumijem ga. Roditelji također vjeruju da kad nešto kažu da će ih dijete čuti na isti način kako oni sami sebe čuju i razumiju ili da ako su samo u kontaktu sa djetetom (ispred mene, pokraj mene, pri telefonu), da ih dijete sluša i čuje.
Potrebu da ih neko sluša, pokazuju već jako mala djeca, koja često svojim dlanovima obuhvate lice svog roditelja i okreće ga prema sebi poručujući mu slušaj me! Zahtjevajući na taj način da roditelj bude usmjeren na dijete, sluša ga, razumije u čemu je problem, šta ga muči i kako je. Dakle, slušanje je jako složena vještina, čiji temelj jeste šutnja. Uspješna primjena vještine slušanja podrazumijeva i koncentraciju – namjerno i usmjereno obraćanje pažnje na to šta i kako dijete govori. Bez toga, lutat ćemo po svojim mislima, osjećajima, po svom tijelu, pogledavat ćemo sve što je oko nas i ništa od slušanja. Sljedeća psihička funkcija potrebna za dobro slušanje je pamćenjeonoga što smo čuli.
Posebno važan pojam je pojam tzv. „zajedničkog kognitivnog/psihološkog prostora“ koji roditelj i dijete dijele u komunikaciji, a koji je jedinstven za svakog i sastavljen od prethodnih iskustava, razgovora, sjećanja i značenja.
Nadalje, za dobro slušanje potrebno je promatranje – sebe i djeteta. Samoposmatranje služi uočavanju pojave različitih vrsta neslušanja (literatura navodi čak sedam vrsta neslušanja). Promatranje djeteta pomaže nam da čujemo i neizrečeno, tj. ono što je ono poslalo putem neverbalnih poruka. Upravo su neverbalni komunikacijski znakovi i roditelja i djeteta jedan od najvažnijih dijelova komunikacijskog procesa. Vještinu slušanja možemo upravo poboljšati vlastitim neverbalnim znakovima kao npr. pogled pun razumijevanja, topli osmijeh, tijelo pognuto prema djeteta, visina i boja glasa. Sve to bez prenaglašenosti, jer će ostaviti kontraefekat. Jako je važno ne vrednovati dijete kao osobu, jer kada kada u komunikacijskom procesu dijete slušam ušima u kojima mi stalno zuji da je ono lijeno, nekulturno, drsko, bezobrazno, to je kao da želim popiti sok iz začepljene flaše. Vrednovanje djeteta jako otežava, a ponekad i sprečava slušanje. Kako stručnjaci kažu, važno je slušati iz pozicije znatiželje i neznanja.
Kada zaista slušamo dijete, ono osjeća da nam je važno kao osoba, ali i da nam je važan sadržaj o kojem govori. Osjeća se uvaženim, poštovanim, prihvaćenim, vrijednim pažnje. Sve to pridonosi jačanju djetetove samosvijsti, samopoštovanja i samopouzdanja, čak i kada se ne slažemo o svemu o čemu razgovaramo. Dobro slušanje može pojačati radost i veselje djeteta, odnosno ublažiti strah, tugu, razočarenje. Kako je davno zapisano: „Sreća se dijeljenjem udvostručuje, a tuga i strah polovi“ (Francis Bacon).
Odgovornost se uči, ne nasljeđuje
Kada dođemo po dijete u vrtić ili školu, često pitamo “jel’ slušao/la?” Svako od nas vjerovatno zna šta želi čuti kao odgovor, ali je pravo pitanje šta to pitanje ustvari znači? Ponekad nam djeca na duhovit način pomognu u konkretiziranju tih naših potreba, pa kažu “cijeli dan sam se ponašao, drugi dan ću slušati učiteljicu!” Da li je naš ideal da “dijete sluša” uopće realan i povezan sa razvojnim potrebama djeteta? Pomoć u odgovoru na ovo pitanje potražit ćemo u razjašnjavanju pojma odgovornosti.
Odgovornost se često objašnjava kroz englesku riječ responsibility, koja se može razumjeti kao spoj riječi response (odgovor) i ability (sposobnost). U tom smislu, odgovornost predstavlja sposobnost da svjesno odgovorimo na situacije u kojima se nalazimo, umjesto da reagujemo impulsivno ili da odgovornost prebacujemo na druge. Podrazumijeva donošenje odluka, preuzimanje obaveza i prihvatanje posljedica vlastitih postupaka, a ne puko slušanje ili pokornost. Upravo zato dijete ne učimo odgovornosti tako što ćemo odlučivati umjesto njega, nego tako što mu postepeno dajemo priliku da samo bira, odlučuje i snosi posljedice svojih izbora u sigurnom i podržavajućem okruženju.
U komunikacijskom smislu razlikujemo tri vrste odgovornosti i to: lična odgovornost, odgovornost za odnos i društvena odgovornost. Često se porede sa kućom, pri čemu lična odgovornost predstavlja temelj kuće, spratovi su odgovornost za odnos, a društvena odgovornost simbolizira krov kuće. Kao roditelji, važno je da znamo i razumijemo značenje svake. Prema tome:
Lična odgovornost znači da sam ja, i samo ja, sam odgovoran/na za to što radim i odlučujem. Samo sam ja odgovoran/na za svoje misli, osjećaje, želje i potrebe. Ima dvije komponente: samosvijest i zastupanje sebe riječima i djelima.
Odgovornost za odnos, tj. odgovornost za vlastiti odnos prema drugima. To je tzv. pozadinska muzika koja vlada u komunikaciji.
Društvena odgovornost se odnosi na to da ćemo zadatak uraditi kako treba i često se zove društvena odgovornost, jer je za funkcioniranje zajednice važno da se mnogi poslovi urade kako treba.
Budući da smo sa svojom djecom u asimetrijskom odnosu, tj. da nemamo istu ulogu, poziciju, znanje, autoritet u komunikacijskom procesu, imamo i veću obavezu da vodimo računa o dobrobiti i sigurnosti djeteta, te da im omogućimo uslove za razumijevanje i podršku. U praksi to znači da ako dijete npr. ljutito nešto prokomentariše, kao zreliji i strpljiviji nećemo odmah donijeti zaključak da je bezobrazno i nezahvalno. Najprije bismo trebali razmisliti o razlogu koji je doveo do toga, smirenom reakcijom postaviti pitanje i započeti razgovor uz razjašnjavanje zašto njegova/njena reakcija nije bila primjerena. U suprotnom, kritiziranje, moraliziranje, povišen ton i osuđivanje dodatno potpiruju osjećaj borbe i otpora kod djeteta, jer mu se uglavnom šalje poruka da je ono uzrok naše brige, nerviranja, deranja. Kod djeteta se budi osjećaj krivice. Dodatno, primjena kazne kako bi se otklonilo ponašanje koje smatramo neprimjerenim djeluje kratkoročno i na duge staze stvaramo odnos u kojem dijete djeluje samo iz straha, i u kombinaciji sa krivicom koju nosi, gradi odnos nepovjerenja, a izbjegavanje, poricanje, skrivanje postaju preovladavajući načini suočavanja sa izazovima i problemima.
Upravo zato je pitanje „da li je slušao/la?” opterećujuće i za nas i za dijete, jer njime nesvjesno izražavamo očekivanje da je dijete već „gotov proizvod” koji zna procijeniti šta i kako treba, te da nosi isto ili više odgovornosti od nas. Na taj način ga konstatno vrednujemo i poredimo sa drugima, umjesto da pratimo njegov razvoj, potrebe i napredak koji se postepeno postiže.
Ovakvim pristupom učenje odgovornosti postavljamo naopačke, i kuću gradimo od krova, tj. od društvene odgovornosti kao najvidljivijeg dijela. Umjesto da krenemo od temelja, tj. lične odgovornosti, koju počinjemo učiti samo u sigurnom okruženju kroz primjer, strpljenje i razumijevanje, a to će omogućiti roditeljska odgovornost za odnos.
