U današnjoj hutbi u Igmanskoj džamiji dr. Ferid Dautović, direktor Insituta za islamsku tradiciju Bošnjaka govorio je o čuvanju prijateljstva.
– Oprostimo jedni drugima, čuvajmo dostojanstvo jedni drugih i nemojmo se naslađivati tuđim grijesima – pozvao je dr. Dautović.
Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini provodi projekat organiziranih hutbi u džamiji na Igmanu, odakle poruke upućuju hatibi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Pokrovitelj projekta je Rijaset – Odjel za hatabet, vaz i iršad, a provodi ga Uprava za vjerske poslove u saradnji sa Muftijstvom sarajevskim i Uredom Vojnog muftije. Projekat se realizira pod nazivom “Poruke iz Igmanske džamije od Dana nezavisnosti do Dana državnosti domovine, Bosne i Hercegovine”.
Hutbu “Čuvanje prijateljstva” koju je kazivao ef. Dautović prenosimo u cjelosti.
Draga braćo,
Danas imam čast da Vam se obratim sa ovog časnog mjesta u ovom odabranom danu i trenutku. Petak je sedmična prilika da poredamo, posložimo svoje poslove, svoja postupke, radnje i napravimo rekapitulaciju onog što smo uradili. Ako smo uradili više dobrih djela nego grijeha, ako smo više izvršavali obaveze kojima nas je Allah zadužio i trudili se da budemo bolji, onda smo svoju heftu učinili punijom i dušu napojili zadovoljstvom.
”O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite; to je najbliže bogobojaznosti i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što radite!” (El-Maide, 8)
Na samom početku želim ukazati na jednu važnu dimenziju islama koja se zove pravednost. Bog Dragi od svakog pojedinca, bio bogat ili siromah, bliži ili dalji rođak, zahtjeva pravdu i pravednost, pravedno svjedočenje.
Allah je uspostavio granice koje se ne smiju prelaziti, to je crvena linija zbog koje, ako je prelazimo, slijede i sankcije. U svakoj situaciji treba biti pravedan, pravedno suditi i pravedno svjedočiti. To je najbliže bogobojaznosti.
Druga moralna dimenzija islama je čuvanje duše u njenom fitretu, da se ne uprlja grijesima i da zbog toga ne zalutamo.
Tako mi duše i Onoga koji je stvori, spašen i sretan je onaj koji je sačuva čistom, a propao je onaj koji je uprlja.
Svako od nas kao vjernik, predani rob Božiji trudi se i radi da bude dobar, da radi ono što je dobro za njega, za one s kojima se druži, za džemat, Ummet i sve ljude. Ta naša želja i trud da tako postignemo zadovoljstvo Allahovo, ljubav Poslanika, a.s., i naših prijatelja je za svaku pohvalu, ona je dio vjere. To je jedna vrsta natjecanja u dobru. U tome se nalazi smisao života. Allah upozorava čovjeka da misli o sebi svojim postupcima, svojim koracima kako ne bi napravio propust, grijeh kojim će se opteretiti i svoju dušu uprljati, jer tada postaje šejtanova igračka, njegov sudrug. Ali bez obzira koliko čovjek, vjernik pokušavao da se sačuva grijeha, on u tome u potpunosti ne uspijeva, on je česti gubitnik. No, bez obzira na sve naše slabosti i nedostatke opet se mora boriti, ustajati, podizati se poslije svake slabosti, svakog grijeha, kako ne bi bio potpuno izgubljen i stradao. Allah je zbog toga ostavio čovjeku stalnu mogućnost i priliku da se popravlja, i da ga nijedan grijeh ma kakav bio, ma koje vrste bio, ne smije obeshrabriti, jer Allah prašta, čak i onima koji pretjeruju u griješenju. Zamislite da je Bog ostavio čovjeka bez mogućnosti tevbe, kajanja, oprosta, pa mi ljudi bismo pukli i svisnuli zbog opterećenosti svojim grijesima. Oprost je kao voda kojom sapiremo sve tjelesne prljavštine, i da nema vode, svi bismo bili prljavi, šugavi, smrdljivi. Tako je i sa grijesima koje činimo, kada bi grijesi imali miris, ne bismo mogli hodati jedni pored drugih, atmosfera bi bila zagađena, kao što i jeste zagađena zbog naših grijeha. Ali svako od nas misli da je to zbog grijeha onog drugog ili onih drugih a ne našeg ili naših grijeha. To je zbog Arapa što su takvi, to je zbog Turaka što su onakvi, ali ne zbog nas, mi smo fini, lijepi, pametni, bogobojazni, najbolji muslimani. Uvijek je lakše druge optuživati za grijeh, i kod drugog primjećivati grijeh nego kod sebe. R. Alija Izetbegović je govorio da kad budemo više krivili sebe za neke naše slabosti i nedostatke, a manje druge, da je to početak našeg napredovanja, popravljanja i uspinjanja.
Čuvajmo prijatelje i prijateljstvo
Vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima naređuju dobro a odvraćaju od zla i grijeha, klanjaju namaz i dijele zekat. Oni će što žele postići.
Jeste li ikada, ili da li bar ponekad razmišljate o našoj nesavršenosti, o našim slabostima s kojima se rađamo. Tu našu nesavršenost, slabost i sklonost ka grijehu potvrdio je Bog sa prvim čovjekom i ženom kada su bili iskušani u Džennetu. Bez obzira na sve ljepote i sve užitke, sav komoditet čovjek je pogriješio kad mu je ponuđena vlast i život vječni, kada mu je ponuđeno nešto što on u tom trenutku nije bio u prilici osjetiti, dokučiti, kušati. E to je čovjek. Tu je njegova najveća slabost što misli da ono što on nema, što je u nekom trenutku daleko od njega, što mu je nedostupno da je hendikepiran, da je to dobro i da to treba dostići i ostvariti pa makar bio i grijeh, makar…
Kad ste prijatelj nekome ili kad vam je neko prijatelj, računajte i na njegove slabosti, jer u protivnom nećete imati prijatelja. Nemojte očekivati od prijatelja da vas samo hvali, da vas pomaže u dobru, očekujte i da vas opominje, da vam ukaže na propuste, mahane, slabosti i grijehe, jer ih on možda bolje vidi od vas. Ako je vama vaš prijatelj oprostio i ukazao na vaše mahane i nedostatke koje je on primjetio i nije ih nikome govorio čuvajući vaše dostojanstvo i vaš integritet, pa budite onda i vi spremni svome prijatelju oprostiti i ukazati na njegove slabost prije nego ih iznesete i obejanite drugima. Mogu li prijatelji jedni drugima tako pomoći i jesu li obavezni da tako čuvaju svoje prijateljstvo.
Buharija prenosi sljedeći hadis od Ebu-Derda’a:
„Sjedio sam kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., kada dođe Ebu-Bekr držeći kraj svoje odjeće, tako da je bio otkrio svoje koljeno. Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: „Šta je s vašim prijateljem, sigurno se s nekim zavadio. On nazva selam i reče: ‘Između mene i Ibn el-Hataba došlo je do spora, prenaglio sam prema njemu. Zatim sam se pokajao i upitao ga da mi oprosti, a on je to odbio pa sam došao kod tebe.’ Poslanik, a.s., mu reče: ‘Allah tebi oprostio, Ebu-Bekre.’ Ponovi te riječi tri puta. Omer se u međuvremenu pokajao i došao je do kuće Ebu-Bekra te upitao da li je Ebu-Bekr tu, pa mu odgovoriše da nije. Onda je otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s., nazvao selam i vido da je se Vjerovjesnikovo, s.a.v.s., lice od ljutnje izmijenilo, dok se Ebu-Bekr nije sažalio te pade na koljena i reče: ‘Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, ja sam veću nepravdu učinio!’ ponovivši dva puta. Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: ‘Zaista me je Allah vama poslao, pa ste rekli: Lažeš!, a Ebu-Bekr je rekao: Istinu govori! Pomogao me je sobom i svojim imetkom, pa hoćete li ostaviti moga prijatelja!’ Ponovio je ovo dva puta. Nakon toga ga više niko nije uznemiravao.“
U predanjima se kaže da je Omer, r.a., kada je vidio da se Poslanik, a.s., na njega naljutio, sjeo pred njega i rekao: „Allahov Poslaniče, znam da se od mene okrećeš zbog nečega što ti je o meni rečeno. Nema dobra u mome životu ako se ti od mene okreneš!“ Poslanik, s.a.v.s., reče: „Ti si onaj kome se Ebu-Bekr izvinio, pa mu nisi izvinjenje prihvatio“ i navodi se da mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Brat te moli da za njega oprost zamoliš, a ti nećeš to da učiniš!“ Omer, r.a., reče: „Tako mi Onoga Koji te je s istinom poslao, nikada me nije upitao, a da za njega oprost nisam molio. Nema nikoga koga je Allah stvorio da mi je draži od njega nakon tebe!“ Ebu-Bekr reče: „Tako mi Onoga Koji te je s istinom poslao i ja tako kažem!“
U komentaru ovog hadisa se kaže: Nekada i najvrjedniji među ljudima mogu pogriješiti, ali je njihova karakteristika da se odmah pokaju, kao što je to učinio Ebu-Bekr, r.a., kada je Omeru, r.a., rekao nešto što nije prikladno da se kaže. Svi ljudi osim Vjerovjesnika i poslanika koji su ma’sum-bezgriješni, dakle koje Allah čuva od grijeha, mogu počiniti grijeh.
Oprostimo jedni drugima, čuvajmo dostojanstvo jedni drugih i nemojmo se naslađivati tuđim grijesima
„O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim imenima nakon što su uzvjerovali. A ko se ne pokaje, pa takvi čine nasilje sebi.“ (Al-Hudžurat, 11)
Tražim od vas danas da čuvamo svoje bratske, prijateljske odnose, da praštamo jedni drugima jer Džennet, koji je prostran koliko nebesa i Zemlja, čeka one koji dijele i praštaju. Da čuvamo džemat koji je važniji od svakog pojedinca, da ne širimo tuđe mahane i slabosti jer bi i nas Allah mogao iskušati istim ili većim belajima i da se ne naslađujemo tuđim mahanama, slabostima, propustima i grijesima jer bi Allah mogao otkriti i naše mahane kad se najmanje nadamo, baš one za koje bismo voljeli da ih nikad i niko osim Boga ne zna.
„Ko istražuje mahane drugih ljudi, Allah će ga osramotiti u njegovoj kući, među njegovim najdražim i najbližim.“
„Musliman je brat muslimanu, neće mu nanijeti zulum, nasilje, neće ga ostaviti na cjedilu. Ko bude pomagao bratu svome, i njemu će Allah pomoći. Ko otkloni bol i nesreću brata svoga, i njemu će Allah otklonuti bol i nesreću na Sudnjem danu. Ko pokrije mahanu brata svoga, Allah će pokriti njegovu mahanu na Sudnjem danu.“
