Dr. sc. Zilha Mastalić-Košuta, viši naučni saradnik Univerziteta u Sarajevu – Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, u povodu 30. godišnjice od genocida u Srebrenici, hronološki se u tekstu “Srebrenica 1992-1995.” osvrnula na ono što je prethodilo zločinu.
Piše: Dr. sc. Zilha Mastalić-Košuta
Dva od šest srpskih strateških ciljeva potvrđenih 12. maja 1992. na samoproglašenoj Skupštini srpskog naroda u Bosni i Hecegovini u Banjoj Luci bili su “uspostava koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država”. Drugi cilj je bio “državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice”.
U tim ciljevima nalazilo se Podrinje, odnosno mjesto Srebrenica. Ovo područje bilo od izuzetne važnosti srpskoj vojnoj i političkoj strani zbog putne komunikacije s Beogradom, ali i povezivanja dva korpusa VRS-a (Sarajevsko-romanijskog i Istočno-bosanskog korpusa)
U periodu 1992. godine Srebrenica se nalazila pod kontrolom snaga Armije Republike BiH, osim jednog kratkog perioda u aprilu 1992. Cijelo vrijeme vojne i policijske snage VRS-a i Vojske Jugoslavije planirale su i pokušavale zauzeti područje Srebrenice.
U zapovjesti komandanta GŠ VRS-a Ratka Mladića od juna 1992. godine bilo je, između ostalog, “širenje koridora između Romanije i Semberije” i “oslobađanje komunikacija u srednjem toku r. Drine”.
U svrhu te naredbe, domobilisane su nove vojne snage. I u daljim mjesecima pojačavane su snage uz vršenje pregrupisavanja iz ostalih korpusa.
U novembru 1992. Glavni štab izdao je naredbu za dejstva VRS-a poznatiju kao Direktiva op.br.4, u kojoj se navodilo da treba “na širem području Podrinja iznurivati neprijatelja nanoseći što veće gubitke i prisiliti muslimansko stanovništvo da napuste prostore Birača, Žepe i Goražda”. Snažna ofanziva snaga VRS-a uslijedila je sredinom decembra 1992. prema Srebrenici. Pored skoro svakodnevnog granatiranja, stanovništvo je bilo suočeno sa nedostatkom hrane i vladala je velika glad.
Početkom 1993. godine situacija u Podrinju se usložnjavala. Takvoj situaciji pridonijeli su i međunarodni politički planovi, koji su, umjesto da smiruju i rješavaju situaciju, dodatno podstakli, raspirili i ubrzali oružane sukobe.
Početkom januara 1993. Vance-Owenov mirovni plan predviđao je decentralizaciju Bosne i Hecegovinei i podjelu u deset pokrajina odnosno provincija, uglavnom iscrtanih prema načelima većinske etničke zastupljenosti. Prema tom planu, bošnjačka, srpska i hrvatska strana su trebale dobiti po tri pokrajine.
Pokrajina 5, prema ovom planu, obuhvatala bi mjesta u istočnoj Bosni i Hercegovini, među kojima i Srebrenicu, a za sjedište određena je Tuzla. U toj pokrajini su Foča, Višegrad, Srebrenica, Rogatica, Goražde, Vlasenica, Bratunac, Zvornik i dr.
To je bilo izuzetno nepovoljno i neprihvatljivo za srpske političke predstavnike. Jedan od razloga jeste što su smatrali da im pripada mnogo više, pogotovo u istočnoj Bosni. Razlog je bio i što Pokrajina 6, koju čini općina Šekovići, došla bi u okruženju od “muslimanskih mjesta”.
Stoga su snage VRS-a pokrenule pojačanu ofanzivu prema Podrinju, nastojeći osvojiti i druge dijelove teritorija istočne Bosne i Hercegovine, kako bi osigurali cijelo Podrinje. Zatim bi ga i politički prisvojili. Glavni štab VRS-a je 10. januara 1993. izdao naredbu pod strogo povjerljivim brojem 02/2-22 pod nazivom “Naređenje za izvođenje operacije Pesnica” što su označili kao “oslobađanje Podrinja”.
Vens-Ovenov plan nije prihvaćen, ali je izazvao komplikovanje odnosa i podstakao nove oružane sukobe. Uporedo s operacijom VRS-a na Podrinje, otpočeo je u isto vrijeme i oružani sukob sa HVO-om i napad na Gornji Vakuf, zatim i druga mjesta u srednjoj Bosni – Kiseljak, Busovača, Vitez.
Franjo Tuđman i ministar obrane Hrvatske Gojko Šušak su pojačali ucjenjivanje bosanskohercegovačkih predstavnika sistematskim blokiranjem puteva koji su bili od važnosti za logistiku, humanitarne konvoje i drugo što se uveliko odrazilo na stanje u Podrinju. Armija RBiH je na određenim područjima dosta ovisila i od podrške i pomoći HVO-a.
Bosanskohercegovačka vlast i njeni predstavnici bili su u tom periodu u veoma nezavidnoj situaciji. Kada se Alija Izetbegović na pitanje Tuđmana i Šuška požalio da je situacija u Podrinju loša, oni su ga ucjenili riječima kako mu neće poslati nijednog metka za odbranu. (“Alija, tu ti sjedi, pet aviona robe u Zagrebu, tri su ti u putu. Dok se totalno ne riješi (op.a Konjic) ja ti metka poslati neću”).
Bosanskohercegovačku stranu vrlo često su ucjenjivali i sami međunarodni predstavnici, pogotovo procentima teritorija kojim je u to vrijeme raspolagala Armija RBiH. To je bilo izuzetno teško vrijeme za bosanskohercegovačke snage – otvorena dva fronta, bez oružja nemoguće je braniti područja, a VRS je bez problema uključivala najjače snage na tom području i oružje, koje je nesmetano ulazilo i iz Srbije.
Glavni štab VRS-a je 22. januara 1993. izdao novo borbeno naređenje pod nazivom Op. br. 5. u kojem se, između ostalog, navodi da treba “preći u ofanzivu u srednjem Podrinju…”, gdje se naređuje da se u sadejstvu sa snagama Drinskog korpusa pristupi postepenom uništavanju neprijatelja u širem rejonu Cerska i Žepa. Sredinom marta 1993. enklave Cerska, Kamenica i Konjević-Polje su došle pod kontolu VRS-a, a iz tih područja između 20.000 i 25000 bošnjačkih stanovnika je došlo u Srebrenicu.
Snage VRS-a su postepeno stezale obruč oko Srebrenice u kojoj se od marta 1993. nalazilo oko 50.000 stanovnika. Katastrofalna situacija, glad, humanitarna kriza i pojava različitih bolesti bile su svakodnevnica u tom periodu. Zbog nemogućnost odbrane i s vanjskog i s unutrašnjeg obruča, jer nije bilo pomoći, stanovništvo je jedinu nadu vidio u međunarodnoj zajednici. Najbolju sliku u svijet u tom periodu poslao je reporter Tony Birtly, koji je snimio jako potresne ratne reportaže.
Jedan od teških događaja prije jula 1995. dogodio se 12. aprila 1993. kada je izvršen masovni zločin na igralištu ispred Srednjoškolskog centra u Srebrenici.
Tada je granatom ispaljenom s položaja VRS-a ubijeno 70 mladih osoba, a više od 100 osoba je ranjeno. Nakon toga, Vijeće sigurnosti UN-a je donijelo 16. aprila Rezoluciju 819 kojom je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom” i koja “mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog čina”.
Tim je dokumentom postavljen zahtjev VRS-u da se “odmah prekinu svi oružani napadi od strane paravojnih jedinica bosanskih Srba na Srebrenicu i trenutno povlačenje iz područja oko Srebrenice”. Zahtijevalo se da Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) obustavi dotok vojnog naoružanja, opreme i usluga VRS-u. Status sigurne zone potvrđen je i Rezolucijom 824 od 6. maja 1993. S druge strane, pod posredništvom UNPROFOR-a, generali Sefer Halilović i Ratko Mladić potpisali su Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice.
Sporazum je uključivao potpuni prestanak vatre na području Srebrenice, raspoređivanje vojnika UNPROFOR-a, slobodu kretanja, otvaranje zračnog koridora za evakuaciju teško ranjenih i bolesnih ljudi do Tuzle.
Demilitarizacija je trebala nastupiti u roku od 72 sata od dolaska snaga UNPROFOR-a i sve oružje koje se nalazilo unutar grada bilo je potrebno predati UNPROFOR-u. Međutim, u isto vrijeme, postaju učestalije provokacije snaga VRS-a koje su bile raspoređene oko enklave.
Oko enklave bilo je raspoređeno između 1.000 i 2.000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa VRS-a, dobro naoružani i opremljeni tenkovima, oklopnim vozilima, artiljerijskim oruđem i minobacačima. Jedinica Armije RBiH koja se nalazila u enklavi bila je 28. divizija, slabije naoružana, bez čvrste komandne strukture i sistema komunikacije.
U narednim mjesecima snage VRS-a su nastavile granatirati Srebrenicu i okolna područja, kršeći sve dogovore i sporazume, među kojima i Sporazum o demilitarizaciji. Ovim sporazumom snage ARBiH su razoružane a oružje predato UNPROFOR-u i više nije bilo nikakve organizovane odbrane enklave Srebrenica. Snage VRS-a popravljaju svoje položaje i osiguravaju dubinu teritorije polako se približavajući Srebrenici.
Godine 1994. VRS su svoje snage okrenuli i prema drugim frontovima (Bihać, Goražde, Sarajevo i dr.) postepeno popravljajući strateški položaj prema Srebrenici kao i Žepi, čekajući povoljan trenutak za konačno zauzimanje. Srebrenica i Žepa su još od marta 1993. odvojene uskim koridorom koji se nalazio pod kontrolom VRS-a, a za Srebrenicu je velike posljedice ostavilo upravo odvajanje ovih područja jer su se sa skoro svih strana nalazile pojačane snage VRS-a.
Nakon što je 1. januara 1995. na mjesto kanadskog bataljona UNPROFOR-a došao Holandski bataljon (HOLBAT), snage VRS-a su iskoristile tu situaciju i upale dublje u enklavu te još više popravili vojni položaj.
Vrhovna komanda Oružanih snaga Republike Srpske s potpisom vrhovnog komandanta Radovana Karadžića je 8. marta 1995. donijela Direktivu op. br. 7, u kojoj su iznijete stvarne namjere u vezi s enklavama u istočnoj Bosni, a Ratko Mladić ih je kroz sistem komandovanja sproveo u djelovanje pod nazivom Direktiva op. br. 7-1.
U Direktivi se nalaže da “preko nadležnih državnih i vojnih organa, zaduženih za rad sa UNHCR-om i humanitarnim organizacijama, planskim i nenametljivim retroaktivnim odobravanjem zahtjeva, smanjiti i ograničiti logističku podršku snaga UNPROFOR-a u enklavama i dotur materijalnih sredstava muslimanskom življu, i učiniti ga ovisnim od naše dobre volje, a istovremeno izbeći osudu međunarodne zajednice i svetskog javnog mnenja”. Drinskom korpusu VRS-a, između ostalog, naređuje se: da demonstrativnim i aktivnim borbenim dejstvima prema enklavi Srebrenica i Žepa što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava.
U ovoj direktivi očiti su elementi genocida, a koja je poslužila Haškom tribunal kao jedan od dokaza.
Navedeno je i to da “svakodnevnim planskim i osmišljenjim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg života i opstanka mještana u Srebrenici i Žepi.”
Dan prije donošenja Direktive 7, Mladić se u Vlasenici sastao sa generalom UNPROFOR-a i rekao da će poduzeti vojne akcije jer su nezadovoljni statusom “sigurne zone”. Intenzivno su u tom periodu započeli i sa zarobljavanjem vojnika i ucjenama prema UNPROFOR-u. Presretnuti razgovori (iz kabineta Momčila Krajišnika, maja 1995.) pokazali su da je to bila jedna od taktika VRS-a da brže dođu do cilja – zauzimanja Srebrenice i Žepe.
General UNPROFOR-a Bernar Žanvije je istakao “Ono što će biti najprihvatljivije za Srbe jeste da se enklave napuste”. Neaktivnost UNPROFOR-a i izostanak vojne reakcije UN-a i NATO-a značajni su razlozi pada enklava. Nakon ovih događaja, sudbina Bošnjaka bila je u rukama VRS-a.
Ofanziva VRS-a za potpuno osvajanje enkave Srebrenice počela je 31. maja 1995 a 2. juna VRS je zauzeo prvi punkt HOLBAT-a u rejonu Zelenog Jadra. Napad 24. juna uključivao je diverzantno-terorističke grupe i napade na bolnicu i gradsko naselje Vidikovac.
Početkom jula general Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa potpisao je na osnovu Karadžićeve i Mladićeve direktive dva naređenja. Bile su to Operacija “Krivaja 95” za zauzimanje Srebrenice i “Stupčanica 95” za zauzimanje Žepe. Ujutro u 4.00 sati 6. jula 1995. krenuli su sa realizacijom naređenja “Krivaja 95”. Snage HOLBAT-a na napade nisu odgovorile. Već 8. jula snage VRS-a su zauzele položaje i postepeno ušle u Srebrenicu 10. jula. Pravi egzodus dogodio se 10. jula.
U Srebrenici su se našle izbjeglice iz svih okolnih zauzetih sela, te se cjelokupno stanovništvo povuklo ka Potočarima i drugim mjestima. Komandant Holandskog bataljona potpukovnik Karremans obećao je vojnu intervenciju NATO-a na položaje VRS-a i povlačenje na polazne položaje. To se nije dogodilo, a preostali branioci Srebrenice više nisu imali nikakvih izgleda za odbranu grada.
Radovan Karadžić izdao je 9. jula usmeno naredbu predsjedniku SDS Bratunac Miroslavu Deronjiću riječima “Miroslave, to sve treba pobiti. Princip zapadna Slavonija.” A onda i dodao: “Sve što stignete.” (ICTY, Predmet Miroslav Deronjić, br. IZ-02-61, Izjava svjedoka, 53.)
Stanovništvo iz Srebrenice krenulo je prema bazi UNPROFOR-a u mjesto Potočari. Snage VRS-a ušle su u Potočare 12. jula 1995. Dio stanovništva, oko 12 000, uglavnom muškaraca i nekoliko stotina žena, djece i staraca okupili su se u mjestu Šušnjari i Jaglić odakle su krenuli prema Konjević-Polju a otud prema Tuzli. U narednim danima snage VRS-a su zauzele ta područja a masovne egzekucije su imale za posljedicu genocid i monstruozna ubistva više od 8.000 osoba.
Posebno teško je bilo odvajanje majki od djece, koje su pokušavale skriti svoju djecu. Strijeljanje među Kojima su bila i djeca te monstruozni zločini kakvi su se dogodili na ovom području nezapamćeni su u historiji čovječanstva.
Genocid u Srebrenici ostavio je trajne posljedice na BiH i trajno razorio bošnjačke porodice.
Do sada, ICTY je osudio 20 osoba za genocid u Srebrenici, Sud BiH – 25, Hrvatska dvoje i Srbija 5 osoba.
Na doživotne kazne zatvora osuđeni su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Ljubiša Beara, bivši načelnik za sigurnost VRS, Zdravko Tolimir, obavljao obavještajno-sigurnosne poslove, Vujadin Popović, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa.
Radislav Krstić, general VRS-a osuđen je na 35 godina; Drago Nikolić, načelnik sigurnosti Zvorničke pješadijske brigade Drinskog korpusa VRS-a na 35 godina; Ljubomir Borovčanin, komandant združenih snaga jedinica MUP-a RS na 17 godina zatvora; Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade VRS-a osuđen na 13 godina zatvora.
Četverica pripadnika “Škorpiona” – Slobodan, Branislav i Aleksandar Medić te Pero Petrašević osuđeni su ukupno na 53 godine zatvora dok su u Hrvatskoj procesuirana još dvojica pripadnika “Škorpiona” i osuđeni su na po 15 godina – Milorad Momić i Slobodan Davidović. Pred Sudom BiH osuđeni su Milenko Trifunović na 42 godine, Brano Džinić – 42, Aleksandar Radovanović – 42, Slobodan Jakovljević – 40, Branislav Medan – 40, Petar Mitrović – 38, Radomir Vuković – 31, Zoran Tomić – 31, Milorad Trbić – 30 godina zatvora i drugi.
Srbiji se vodilo nekoliko sudskih procesa protiv izvršilaca genocida. Kazne su male, ročišta su odgađana i odgađaju se a u procesima se ne spominje genocid.
Veliki broj izvršilaca genocida u i oko Srebrenice i danas je na slobodi.
(Preporod.info)
