Enes Karić: Ulema i njezina uloga u historiji – Ulema prve zajednice muslimana (2)

U nekoliko nastavka predstavljamo tekst akademika Enesa Karića “Ulema i nezina uloga u historiji” koji je napisao kao predgovor u knjizi Leksikon bošnjačke uleme

2. Ulema prve zajednice muslimana u Mekki i Medini, ulema velikih središta učenosti

Sa sigurnošću se može ustvrditi da sa objavom Kurʼana (610–632) dolazi do formiranja kruga učenih ljudi oko Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., koji su, u prvom redu, vršili “sekretarske“ poslove zapisivanja kurʼanskih sura. Te ljude rana islamska tradicija časti nazivima kuttābu l-waḥy ili katabatu l-waḥy – “pisari Kurʼana“.11

Među njima ističu se prva četverica Pravo- vjernih halifa (Ebu Bekr es-Siddik, Omer b. al- Hattab, Osman b. Affan i Alija b. Ebi Talib), zatim Zejd b. Sabit, Ubejj b. Kaʻb, Muʻaz b. Džebel i drugi. Samom pisanju Kurʼana prethodilo je usmeno recitiranje (“učenje“) Kurʼana, to jest slušanje Kurʼana tako kako ga je usmenim putem recitirao Božiji poslanik Muhammed, a.s. Tako je nastao krug ljudi koji se nazivaju “učači Kurʼana“, “recitatori Kurʼana“ (qurrāʼu l-Qurʼān ili qurrāʼu l-waḥy). Tu se posebno izdvajao Poslanikov drug Abdullah ibn Mesʻud. “Pisari Kurʼana“ i “učači/recitatori Kurʼana“ vremenom su postali brojniji, napose za vrijeme poznih godina života Muhammeda, a.s., i razvoja i dinamiziranja života muslimanske zajednice u Medini (622–632). Poslanik je neke od “učača/recitatora Kurʼana“ upućivao u Medini bliža ili dalja mjesta da tamo podučavaju Kurʼanu i islamu.

Pripadnici kuttābu l-waḥy i qurrāʼu l-Qurʼān jesu prvo ili začetno pokoljenje učenih ljudi ili alima (uleme) islama. Prve džamije bile su središta njihova djelovanja i poučavanja, k tome, džamije su imale i ulogu škola ili medresa, to jest prvih obrazovnih i odgojnih središta gdje se ulema posvjedočila u poučavanju Kurʼanu i islamu i gdje su, istovremeno, stasali novi pripadnici uleme.

U prvom ili formativnom dobu islama recitiranje i pisanje Kurʼana u mjestima udaljenim od Mekke i Medine bila je prioritetna zadaća ovih “učača Kurʼana“, a gotovo istovremeno javila se i potreba gramatičkih izučavanja Kurʼana kao jedne od opslužnih disciplina u tumačenju Kurʼana.12 Uskoro su iračka mjesta Basra i Kufa postala znameniti centri gramatičkih izučavanja Kurʼana i drugih tekstova. Širenje Kurʼana, prvo kao usmene riječi zaslugom ljudi koji su Kurʼan u cijelosti znali napamet (hafizi ili ḥuffāẓu l-Qurʼān, u nekim izvorima ḥamalatu l-Qurʼān), potom širenje Kurʼana kao cjelovito zapisane knjige u periodu halife Ebu Bekra, te sistemsko umnožavanja knjige Kurʼana za vrijeme halife Osmana b. Affana (644–656) – sve to podstaklo je angažiranje učenih ljudi (uleme) u velikom broju. K tome, recitiranje i pisanje Kurʼana po pokrajinama ranoga halifata uskoro je bilo praćeno pravim pokretom sakupljanja ili zapisivanja Poslanikovih predanja, hadisa. Sa svoje strane su ljudi hadisa (ar. muḥaddiṯūn) doprinijeli novom zamahu širenja “znalaca“ (ili uleme) tokom emevijske (661–750) i za prvo vrijeme abasijske dinastije (750–1258). Kao da se tada, kako se ističe u The Encyclopaedia of Islam,13 riječ ulema isključivo odnosila na sakupljače hadisa i na poznavatelje hadisa. Ipak, u IV, V i VI stoljeću islama riječ ulema se preovlađujuće upotrebljavala u svom općem značenju vjerskih znalaca ili poznavatelja vjere (mufessiri, mu- haddisi, kadije, muftije, mutekellimi…).

U prvom i drugom stoljeću hilafeta Abasija dolazi i do sve češćeg osnivanja medresa kao zasebnih obrazovnih institucija. Praktički, ustanovljenjem vakufskih fondacija mnoge medrese, kao i džamije prije njih, poprimaju zasebni oblik sistemskog djelovanja i širenja. Uloga slojeva ili staleža ljudi skupno nazvanih ulema bila je od sržne važnosti u osnivanju i razvijanju vakufa (awqāf), te posljedično tome i džamija i medresa.

Opsežni i kompetentni pregled povijesti islamske kulture i civilizacije (The Venture of Islam – Podvig islama) koji je u šest svezaka napisao Marshall G. S. Hodgson, navodi da je u IX i X stoljeću, za vrijeme abasijske dinastije, došlo do “civilizacije visokog halifata“ (the civilization of the high caliphate).14 U dionicama koje posvećuje staležu uleme Marshall G. S. Hodgson uka- zuje da su se u IX i X stoljeću već izdiferencirale disciplinarne, staleške, položajne i strukovne vrste učenih ljudi islama u gradskim i sjedilačkim kulturama. Napose sunijska ulema doživljava procvat. Podjela uleme na onu ğamāʻī šīʻī ticala se glavne mezhebske vododjelnice, dok se podjela na ḥadīṯī kalāmī odnosila na “tradicionalno“ i “racionalno“ usmjerenje pripadnika uleme. Također, šarʻī ṣūfī podjela ukazivala je na “literaliste“ i na “ezoteričke“ ili mističke znalce. 15

Očito je da je ulema u tim epohama doživljavala svoje velike statusne uspone unutar ovih društava. Ulema je djelovala kao poseban kohezivni društveni faktor. Ili, kako kaže Ct. Gilliot: “Tokom prvih pet stoljeća islama, ulema je razvi- la svoje vlastite prakse i organizacije nezavisno od države.“16

Akademik Enes Karić (foto: AA)

11. At-Tirmiḏī, Sunan, “Abwāb al-ʻIlm“, Šarika makta- ba wa maṭbaʻa Muṣṭafā al-Bābī al-Ḥalabī, al-Qāhira, 1975, 5/5, p. 32, No 2654.

12. Aṭ-Ṭabarānī,  Al-Muʻğam  al-kabīr,  Maktaba  Ibn Taymiyya, al-Qāhira, s. a., 8/25, p. 235, 236, No 7810.

13. O načinima pomnog zapisivanja Kurʼana, ljudima koji su ga zapisivali, te predmetima na kojima je bio zapisivan može se vidjeti iz nekoliko poglavlja u as- Suyūṭījevom djelu al-Itqānu fī ʻulūmi l-Qurʼān (mnoga izdanja).

14. O važnosti gramatike u proučavanju Kurʼana usp. Mustafa Jahić, Gramatika i stilistika Kurʼana: Sintak- sički i semantički aspekti kur’anskoga iskaza, izd. Kul- turni centar “Kralj Fahd“, Sarajevo, 2015.

15. Usp. Gilliot, Ct., ʻUlamāʼ, u: The Encyclopaedia of Islam, 2nd edition, vol. 10, Leiden, 2000, p. 802.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter