Hvala i zahvala pripadaju Allahu, dž.š., Gospodaru svjetova, neka su salavat i selam na Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
Svakodnevno gledamo kako ljudski rod u mnogo čemu srlja u propast i beznađe. Počevši od mnogobrojnih nevinih ubistava i nasilja koja čovjek čini čovjeku širom planete zemlje, preko ekonomsko-socijalne krize, ali i sve veće krize u porodici kao osnovnoj ćeliji društva, pa sve do raznolikih grijeha prisutnih u našem okruženju. Svjedoci smo vremena da čovjek kao najsavršenije Božije stvorenje posebno doprinosi moralnom sunovratu, ali i međusobnim podjelama po raznim osnovama. Ljudi se dijele na imućne i siromašne, zatim shodno položaju u društvu na utjecajne i one koji to nisu, dijele se i prema svome porijeklu i mjestu iz kojeg dolaze, smatrajući sebe superiornijim i bitnijim u odnosu na neke druge. Na taj način se povećava narušenost ljudskih odnosa, dolazi do međusobne otuđenosti i udaljavanja jednih od drugih, pa se s pravom pitamo: Šta je razlog svemu tome? Je li to čovjek kao jedino stvorenje obdareno razumom, izgubio tu blagodat, i prestao činiti dobro? U tom sivilu koje se nadvilo nad ljudskim rodom izlaz vidimo u stalnom podsjećanju na dobročinstvo, koje je povezano sa vjerovanjem u Jednog i Jedinog Boga. S toga se u ovoj hutbi i želimo prisjetiti na obavezu širenja dobročinstva, bez obzira o kojoj vrsti dobra je riječ, jer ono predstavlja jednu od najboljih i najljepših duhovnih osobina kod čovjeka i ključ je rješavanja većine dunjalučkih problema.
Na mnogo mjesta u Kur’anu Allah, dž.š., poziva vjernike na obaveznost činjenja dobra. Jedan od tih ajeta je i nama već poznati kojeg slušamo svakog petka a koji glasi:
“Allah zahtjeva da se svačije pravo poštuje i naređuje da se dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje, da pouku primite, On vas savjetuje!” (En- Nahl, 90.)
Uzvišeni Allah, dž.š., također je rekao:
“ …. i dobro činite, Allah zaista, voli one koji dobro čine.“ (El-Bekare, 195)
Zbog ovih ali i mnogih drugih ajeta, muslimani na dobročinstvo ne bi trebali da gledaju samo kao na ljudsku vrlinu kojom se lijepo ukrasiti, već kao na sastavni dio svog vjerovanja, ali i način ispoljavanja pripadnosti islamu. Gospodar upravo to od nas traži, da svoje vjerovanje potvrđujemo činjenjem dobrih djela, jer i On sam je Dobročinitelj, kako Allah Sebe u Kur’anu naziva. U prilog ovome su i riječi čuvenog Hasana el- Basrija koji je jedne prilike rekao:
„Čovječe, ne sastoji se vjerovanje u tome, da se svijetu pokazuješ vjernikom, a završiš s pustim željama. Istinsko je samo ono vjerovanje, koje se urezalo duboko u srcu i koje potvrđuju čovjekova dobra djela.“
Svaki čovjek bi trebao iskoristiti zdravlje i svoje vrijeme za činjenje dobra, prije nego li smrt dođe, kada će mnogi poželjeti da se vrate kako bi učinili još koje dobro djelo, ali povratka neće biti. Ne treba potcjenjivati ni jedno dobro djelo, pa bilo ono i neznatno, poput osmjeha na licu, prilikom susreta sa bratom muslimanom ili udjeljivanjem sadake, tj. činjenjem dobročinstva makar i sa pola hurme, ili u vrijednosti toga, jer upravo to malo, sićušno djelo može biti zaštita o džehennemske vatre. Tako nas je učio naš Poslanik, s.a.v.s., koji je bio najboljeg ponašanja i ophođenja, a njegov život je pun prelijepih primjera dobročinstva.
Danas imamo situaciju gdje mnogi vjernici u želji da riješe bjelosvjetske probleme, a nikada ih riješiti neće, uglavnom zaboravljaju i bivaju nemarni prema malim djelima, za koja ne treba puno truda, a nagrada je velika, kao što je pomilovati jetima po glavi, ili nahraniti ga, a zimslimo, kolika je tek nagrada stipendirati jednog takvog učenika. Ne smijemo zaboraviti ni dobročinstvo prema roditeljima, koje dolazi odmah nakon vjerovanja u Allaha, dž.š., koji je za njih rekao:
„…Kad jedno od njih, dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive ne reci im ni ”uh” i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim…“ (El-Isra‘, 23)
Prilikom činjena dobra naše namjere treba maksimalno očistiti i osloboditi od bilo kakvih dunjalučkih i interesnih primijesa, jer će kod Allaha, dž.š., biti primljeno samo djelo koje bilo iskreno, u Njegovo ime i radi Njegovog zadovoljstva učinjeno. Allah je dobročiniteljima pripremio velike nagrade još i na dunjaluku pa kaže:
”Oni koji čine dobra djela imat će još na ovom svijetu lijepu nagradu, a onaj svijet je, sigurno, još bolji… (En-Nahl, 30)
Dobro djelo uzdiže dobročinitelja i duhovno ga oplemenjuje. Tako dobročinitelj prvi čini dobročinstvo ljudima čak i ako oni njemu nisu učinili dobro. I ne samo to, on se uzdiže i za stepen više kada na loše djelo ili učinjenu mu nepravdu, uzvrati dobročinstvom. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:
“Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Fussilet: 34)
Na kraju poslušajmo jednu poslovicu u kojoj se kaže: ”Vlastita sreća i radost je nemoguća bez sreće drugih ljudi.” To znači da čineći drugima dobročinstvo, ustvari činimo dobro sebi, jer u tom trenutku osjećamo sreću onih kojima smo dobro učinili, pa se zbog toga i naša sreća povećava, a plodove učinjenog dobra nalazimo u svojim dušama, odgoju i osjećajima.
Prema tome, dragi brate, kada te teške nedaće snađu, a problemi ophrvaju tvoju dušu i kada ti se srce bolom ispuni, ti učini drugome dobro. Tada ćeš osjetiti olakšanje i smirenost. Propisane ibadete obavi, roditelje obiđi, gladnog nahrani, bolesnika posjeti, siromahu udijeli, o jetimu se pobrini, brigu drugome otkloni, a nakon toga osjetit ćeš kako te sreća ispunjava.
Molim Allaha, dž.š., Sveopćeg Dobročinitelja, da nam ukabuli naša dobra djela, a grijehe da nam oprosti. Amin!
Mr. Suad ef. Balić
Imam, hatib i muallim u džematu Nahorevo, MIZ Sarajevo
