Piše: Muhamed Velić
Otkad postoji, čovjek je zaokupljen idejom dugovječnosti. U novije vrijeme, u naučnim krugovima, prisutna je ideja transhumanizma, a riječ je o tome da tehnički um ili naučni um pokušava cjelokupno ljudsko iskustvo, svijest, osjećaje i sve što je imanentno čovjeku kao ljudskom biću, prenijeti na neku drugu numeričku vrijednost, matricu ili objekt, ne bi li čovjek sebi osigurao i priuštio dugovječnost. Zato smo ušli ili ulazimo, kako kažu, u postbiološku epohu ili eru, dok Habermas govori o postfizičkom svijetu.
U jednom svom ranijem tekstu, objavljenom u Novom muallimu, akademik Enes Karić definira kloniranje kao pokušaj tehničkog uma da ukrade mudrost stvaranja od Boga, ne bi li se čovjeku osmjehnula vječnost. Religija tvrdi da nema vječnosti na takav način već se do vječnosti može doći samo preko smrti ili se u nju ulazi samo kroz vrata smrti.
No, prije vječnosti, zadržimo se u sadašnjosti, ma šta to tačno značilo, i svijetu u kojem živimo. Svi ti zahtjevi uma i njegove aplikacije, konstrukcije i želje, pretočene u eksperimente i druge pokuse, nužno i po automatizmu za sobom povlače pitanja etičkog i moralnog.
Npr., ako živimo u svijetu gdje se primjenjuje eutanazija, zasigurni paradoks – ubistvo iz milosrđa, svijetu u kojem se doniraju ljudski organi ili sjeme, ako živimo u svijetu gdje postoje banke humanog mlijeka, naravno da to za sobom pokreće i mnoštvo etičkih pitanja. (Npr. u slučaju vjenčanja, kako utvrditi precizno, nakon svega navedenog, jesu li mladenci potencijalni brat i sestra po mlijeku ako se utvrdi da su kao bebe bili korisnici ovog doniranog majčinog mlijeka.)
Religije, a posebno monoteističke, snažno insistiraju na ovom pitanju. Etičko je primarno religijsko pitanje. Religija na etičko stavlja fokus svoga interesovanja i intervencije, dok se za nauku, a, opet, posebno za politiku – to ne može reći. No, poznato je da islam u izvjesnom smislu “koketira” i s političkim diskursom, kao što je to slučaj Rašida Ganušija i njegove religiozne politike ili, pak, Alije Izetbegovića, kada govorimo o moralnoj politici (“Moral je drugo agregatno stanje vjere.” A. Izetbegović).
No, bez obzira na sve to, treba kazati da islam prvenstveno snažno insistira na etičkom, bez obzira u kojem se domenu ljudsko iskustvo razvijalo i djelovalo.
No, postavlja se pitanje, ako je, pak, riječ o dihotomiji i njenim članovima, a jedan je član dihotomije uvijek pasivan, čemu onda dati prednost?
Odgovor je uvijek jasan – etičkom. I etičko zasigurno nikada nije pasivno, kada gledamo iz rakursa religijskog.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, gledano, dakle, iz lokalnog konteksta, sada smo u vremenu ili situaciji predizborne kampanje. Pitanje je kako ostati neutralan u toj svekolikoj političkoj i nervoznoj džungli. Provokacija i prozivki je na svim stranama. Ali, kao što primjećuje sarajevski muftija dr. Grabus, kako ostati neutralan ako jedan od ovdašnjih političara izvali takav nonsens da je BiH dokaz da muslimani i kršćani, tj. hrišćani ne mogu živjeti zajedno. Naravno, to je laž, jer je to zamjena teza, dugogodišnja ovdašnja konvivencija to opovrgava, ili, pak, druga takva uvreda da “‘odža arlauče s munare”. I to naravno ne možete prešutjeti, a čim reagujete vi ste onda uvučeni u političku arenu, a tu su etička pitanja najčešće ostavljena postrani, jer sve je dozvoljeno u proklamaciji i odbrani političkih teza i interesa. A podsjećamo, religiji je najvažnije etičko pitanje.
Isto tako, u situaciji predizborne kampanje, često konfliktne, a gledano na konflikt kao psiho-socijalno fenomen, tu je uvijek riječ o situaciji, zatičemo kako su značajno ugroženi i narušeni međuljudski odnosi zbog političkih razloga.
Nedopustivo je raditi na tome ili, pak, dopuštati da se ti konflikti razbuktaju pa da zapadnemo u situaciju kada više ne možemo imati kontrolu. Tada onda drugi preuzimaju kontrolu. Zato je važno imati vjersku instituciju koju treba pratiti i slušati, jer ona je okvir kontrole i garant etičkog i moralnog. Sve izvan institucije je upitno i podložno manipulaciji.
(Preporod.info)
